Posveta mojoj ženi
Kojoj dugujem što radošću sam ispunjen I što se osjećaji moji bude kad budimo se mi I što istog trena počinak dolazi kad vrijeme je sna. Skladno disanje ljubavnika kojih tijela mirišu jedno drugom Koji misle iste misli bez potrebe da se zbori I tepaju iste riječi bez potrebe da se neki smisao rodi. Neće od zlovoljnog vjetra se zalediti Nit od sumornog tropskog sunca uvenuti Cvijeće u cvjetnjaku koji je naš i samo naš Al posveta je ova da je drugi čita: I bliske su ovo riječi u javnost tebi upućene. T.S. ELIOT (1888. - 1965.)
