Foto: Unsplash
Sine, ovo je za tebe!
Svaki mjesec Marko bi vlakom s roditeljima išao na izlet kod bake. Jednog dana dijete reče roditeljima:
„Ja sam već odrasla osoba. Mogu li sam kod bake?"
Nakon kratke rasprave, njegovi roditelji su pristali. Stajali su s njim dok je čekao da vlak krene. Oprostili su se od sina i kroz prozor mu dali upute. Marko im je ponovio:
„Znam. To ste mi rekli već tisuću puta!“
Kad je vlak trebao krenuti, otac mu je šapnuo na uho:
„Sine, ako se osjećaš loše ili nesigurno, ovo je za tebe.“
I stavio je nešto u džep.
Sada je Marko bio sam, sjeo je u vlak kako je htio, prvi put bez roditelja.
Kroz prozor se divio krajoliku. Kraj njega je prošlo nekoliko nepoznatih osoba. Napravili su veliku buku. Ušli su i izašli iz vlaka. Jedan od putnika je pogledao dječaka i pitao ga zašto je sam. Druga osoba ga je pogledala tužnim očima.
Marko se svake minute osjećao sve tjeskobnije. U jednom trenutku ga je obuzeo strah i počeo se bojati. Osjećao se vrlo napušteno i usamljeno. Pognuo je glavu, sa suzama u očima i sjetio se da mu je tata nešto stavio u džep. Drhteći je tražio ono što mu je otac dao. Nakon što je pronašao komad papira, pročitao je:
„Sine, ja sam u zadnjem vagonu.“
Takav je život, moramo pustiti svoju djecu. Moramo im dopustiti da isprobaju nove stvari. Ali uvijek budimo u zadnjem vagonu, pratimo ih za slučaj da im zatreba podrška i pomoć. Kada naiđu na prepreke i ne znaju kako se s njima nositi ili što učiniti, budimo im na raspolaganju. Za roditelje djeca su uvijek djeca, bez obzira na broj godina.
