PRVI I DRUGI VATIKANSKI SABORI: Što se dogodilo na njima?

Budući da se uz Godinu vjere veže jubilej početka Drugog vatikanskog sabora, potrebno je podsjetiti i na onaj Prvi vatikanski sabor održan od prosinca 1869. do srpnja 1870. godine.

Bio je to pontifikat pape Pija IX. Saboru je prethodila Papina odluka (1854.) o proglašenju dogme – vjerske istine da je Marija začeta bez istočnoga grijeha: ''Vjerska je istina koju je Bog objavio da je Marija od prvog trenutka svog začeća naročitom milošću..., s obzirom na Kristove zasluge, sačuvana od svake ljage istočnog grijeha.''

Ova Papina odluka, ''ex cathedra'', bila je Papina definicija o kojoj se konzultirao s biskupima samo pismenim putem. I otvorila je pitanje Papina primata: je li Papa ovlašten odlučivati o nepogrješivim vjerskim istinama? Pio IX. napisao je i popis od 80 suvremnih zabluda (''Sylabus'') koje katolici moraju odbaciti: panteizam, naturalizam, racionalizam, socijalizam, komunizam, itd. No, uz sve izazove za Crkvu, Prvi vatikanski sabor ipak je najviše obilježila rasprava o Papinoj nepogrješivosti.

Odlučeno je: 1. Papa, kao nasljednik, Petrov i Kristov namjesnik, te vrhovna glava Crkve, ima potpunu redovnu i neposrednu biskupsku vlast nad općom Crkvom i nad pojedinim biskupijama. Vlast se odnosi na stvari vjere, morala, disciplinu i vodstvo; 2. Ako Papa, kao službena osoba ('ex cathedra') donosi za Crkvu neku konačnu odluku o vjeri ili moralu, onda je ta odluka po sebi nepogrješiva i nepromjenjiva. I nije potrebna suglasnost Crkve. Ove odluke pomogle su ugledu papinstva u Crkvi i izvan nje.

Drugi vatikanski sabor: Crkvu treba provjetriti!

Drugi vatikanski sabor najavio je, a onda i 11. listopada 1962. otvorio, papa Ivan XXIII. Sabor se naziva i ekumenskim, jer imao je nakanu, po viziji Ivana XXIII., barem pripremiti jedinstvo među kršćanima. No njegova je poruka bila još šira. Želio je također probuditi Crkvu iznutra i otvoriti je prema van, pomoći joj da uđe u dijalog sa svijetom. Rekao je da Crkvu treba provjetriti! Da bi u tome uspio, želio je probuditi svijest o suodgovornosti biskupa za poslanje Crkve.

Tako se, nakon govora o Papinu primatu iz Prvoga vatikanskog sabora, naglasak sada prebacuje na načelo kolegijalnosti u Crkvi čuvajući pritom primatski položaj Petrova nasljednika, što je utemeljeno u Kristovim riječima. Pripremu i sam Drugi vatikanski sabor obilježila je riječ 'aggiornamento', što se ne odnosi samo na prilagođavanje današnjem vremenu, već se radi o velikoj promjeni mišljenja. Drugim riječima, od Crkve se tražila širina u pristupu svijetu, no istodobno i duboko zahvaćanje u vlastitu bit da bi mogla služiti svijetu.

Zbog toga je bio važan govor o Crkvi kao otajstvu! Znati komunicirati sa svijetom, a istodobno biti svjesna vlastitog identiteta! Čitajući dokumente ovoga crkvenog događaja, vidimo da je Crkva zaista učinila iskorak u svijet, o čemu posebno svjedoči Konstitucija 'Gaudium et spes / Radost i nada' o Crkvi u suvremenom svijetu.

No Crkva je i o sebi rekla nešto novo, predstavljajući se kao Narod Božji. Velika promjena dogodila se i u samom slavljenju Euharistije. Uveden je narodni jezik umjesto dotadašnjeg latinskog, promijenjen je liturgijski kalendar. Laicima se također daje značajno mjesto u Crkvi. Medije se vrednuje kao divne Božje darove. O savjesti se govori kao o skrovitu mjestu u kojem čovjek osluškuje Boga. Ohrabren je ekumenski put prema drugim kršćanima. Ovo su samo neki detalji povijesnog događaja Crkve.

Za vrijeme održavanja Sabora, umro je papa Ivan XXIII., a njegov nasljednik Pavao VI. spremno je nastavio njegovo djelo. U duhu Sabora nastavio je dalje i pokrenuo tzv. Biskupske sinode, sastanke biskupa cijeloga svijeta koji će biti pomoć Papi, kao svojevrsna kolegijalna nadopuna u crkvenoj upravi.

Okvir dokumenata Sabora

U središtu Drugoga vatikanskog sabora bio je Krist, ''svjetlo naroda.'' Zato, kako piše u Konstituciji o Crkvi, ''ovaj sveti Sabor, sabran u Duhu Svetom, žarko želi njegovom svjetlošću, koja odsijeva na licu Crkve, prosvijetliti sve ljude navješćujući evanđelje svemu stvorenju.'' U br. 1 prvoga dokumenta (SC) piše: ''Sveti Sabor je poduzeo: sve više unaprijediti kršćanski život vjernika; ustanove koje su podvrgnute promjenama bolje prilagoditi potrebama našega vremena; promicati sve što god bi moglo doprinijeti jedinstvu svih koji vjeruju u Krista i pojačati ono što bi pomoglo sve pozvati u krilo Crkve.''

Četiri su okosnice, četiri središnja dokumenta Sabora: govor o liturgiji – konstitucija ''Sacrosanctum Concilium / Sveti Sabor'' (SC), o Crkvi – dogmatska konstitucija ''Lumen Gentium / Svjetlo naroda'' (LG), o božanskoj objavi – dogmatska konstitucija ''Dei Verbum / Božja Riječ'' (DV) i o Crkvi u suvremenom svijetu – pastoralna konstitucija ''Gaudium et spes / Radost i nada'' (GS).

Ostali dokumenti:
dekret o sredstvima društvenog priopćivanja ''Inter mirifica'' (IM);
dekret o ekumenizmu ''Unitatis redintegratio'' (UR);
dekret o Istočnim crkvama ''Orientallum Ecclesiarum'' (OE);
dekret o pastirskoj službi biskupa ''Christus Dominus'' (CD);
dekret o prilagođenoj obnovi redovničkog života ''Perfectae caritatis'' (PC);
dekret o odgoju i obrazovanju svećenika ''Optatam totius'' (OT);
deklaracija o kršćanskom odgoju ''Gravissimum educationis'' (GE);
deklaracija o odnosu Crkve prema nekršćanskim religijama ''Nostra aetate'' (NA);
dekret o apostolatu laika ''Apostolicam actuositatem'' (AA);
deklaracija o vjerskoj slobodi ''Dignitatis humanae'' (DH);
dekret o misijskoj djelatnosti Crkve ''Ad gentes'' (AG);
dekret o službi i životu prezbitera ''Presbyterorum ordinis'' (PO).

Zanimljivosti o Drugom vatikanskom saboru

Bio je to ''početak proljeća Crkve'', tako je Sabor nazvao kardinal Leon Suenens, te je Crkvu vidio u novom misijskom poslanju. Za njega je središnja ideja bila suodgovornost sveopće Crkve: ''Biskupi po ideji kolegijaliteta postaju svjesni da su oni suodgovorni s Papom za vodstvo sveopće Crkve, svećenici postaju svjesni da su suodgovorni za vođenje biskupije, svi vjernici suodgovorni su i za župu, i za biskupiju i za Crkvu općenito, i za evangelizaciju svih ljudi.''

Misao o suodgovornosti podupirao je i tadašnji mons. Karol Wojtyla, ističući da je ''ta svijest odgovornosti znak ljubavi prema Crkvi, koja mora vladati kako u biskupima i klericima, tako i u laicima.'' Za Ivana Pavla II. Drugi vatikanski sabor bio je polazišna točka pontifikata i pastirskoga djelovanja, te se neprestano želio vraćati na to vrelo. U radu Sabora sudjelovali su i hrvatski teolozi.

Zaključak

Dok je Crkva na Drugom vatikanskom saboru opsežno govorila o sebi kao Otajstvu Krista živoga, učinila je veliko otvaranje svijetu i zauzela dijaloški smjer s različitima – od drugih kršćana do ateista. No, da bi i danas uspjela u tom poslanju, biti živi znak spasenja u svijetu, najprije mora biti Kristova. Zbog toga nas papa Benedikt XVI. ponovno vraća dokumentima Drugoga vatikanskog sabora, kako se ne bismo iscrpili u poslanju u svijetu, a izgubili dodir s vrelom vlastitoga identiteta.

Ovaj tekst tek je jedna mala kap u moru blaga koje sadrže spomenuti dokumenti. Vjerujem da ćete, barem u Godini vjere, posegnuti za njima i otkriti koliku svježinu nose, ne zbog ljudske ruke, već zbog nadahnuća Duha Svetoga kojim je papa Ivan XXIII. i pokrenuto taj događaj 1962. godine, a tom istom snagom Benedikt XVI. u našem ga vremenu obnavlja želeći dokumente vidjeti žive na licu Crkve kojoj oduvijek i zauvijek u središtu stoji Isus Krist, svjetlo svijeta! No, da bismo Njegovu istinu i istinu Crkve uzljubili, potrebno je upoznati ju.

Izvor: laudato.hr