SV. AUGUSTIN Nije napisao samo Ispovijesti, ovo su njegova djela
Dva Augustinova djela izdvajaju se od ostalih po svojem trajnom utjecaju, ali su im sudbine bile vrlo različite. Država Božja bila je široko čitana u Augustinovo vrijeme i tijekom srednjega vijeka, a i danas privlači pozornost, no nemoguće ju je čitati bez svjesnog nastojanja da se smjesti u svoj povijesni kontekst. Ispovijesti se tijekom prvih stoljeća srednjega vijeka nisu mnogo čitale, ali od 12. stoljeća nadalje neprestano se čitaju kao živopisan prikaz pojedinčeve borbe za samoodređenje u prisutnosti moćnoga Boga.
Ispovijesti svetoga Augustina
Iako autobiografsko pripovijedanje zauzima velik dio prvih devet od trinaest knjiga Augustinovih Confessiones (oko 400.; Ispovijesti), autobiografija je ipak podređena glavnoj svrsi djela. Za Augustina je „ispovijed” zbirni pojam za različite oblike vjerski opravdanoga govora: slavljenje Boga, priznanje vlastite krivnje i ispovijedanje vjere. Knjiga je duboko prožeto promišljanje čovjeka srednjih godina (Augustinu je bilo nešto više od četrdeset godina kada ju je napisao) o tijeku i smislu vlastita života. Suprotnost između prošloga životnog puta i sadašnjega položaja autoriteta kao biskupa u knjizi je naglašena na mnoge načine. Nije najmanje važno ni to što ono što počinje kao pripovijest o djetinjstvu završava opsežnom i izrazito crkvenom raspravom o Knjizi Postanka — razvoj se proteže od početaka života jednoga čovjeka do početaka ljudskoga društva.
Između tih dviju točaka najveću pozornost čitatelja privlači pripovijest o grijehu i otkupljenju. Oni koji u njoj traže memoare velikoga grješnika neizbježno će biti razočarani, a često i zbunjeni sitnicama neuspjeha kojima se autor bavi. Mnogo je važniji prikaz otkupljenja. Na Augustina osobito snažno djeluje moćno intelektualno propovijedanje uglađenoga i diplomatski nastrojenoga biskupa svetoga Ambrozija, koji mu pomaže pomiriti privlačnosti intelektualne i društvene kulture antike, u kojoj je Augustin odrastao i kojom je vladao, s duhovnim učenjem kršćanstva. Veza između tih dviju tradicija bila je Ambrozijevo tumačenje, a Augustinovo prihvaćanje, određenih Platonovih učenja, posredovanih u kasnoj antici školom neoplatonizma. Augustin je slušao Ambrozija i čitao, u latinskom prijevodu, neka od iznimno zahtjevnih djela Plotina i Porfirija. Od njih je preuzeo intelektualnu predodžbu o padu i uzdizanju ljudske duše, a tu je predodžbu pronašao potvrđenom u čitanju Biblije kakvo mu je predlagao Ambrozije.
Međutim, religija za Augustina nikada nije bila samo stvar intelekta. Sedma knjiga Ispovijesti opisuje potpuno zadovoljavajuće intelektualno obraćenje, ali izvanredna osma knjiga vodi ga korak dalje, koji je bio nužan. Augustin se nije mogao odlučiti potražiti obrednu čistoću krštenja a da se pritom u krajnjoj mjeri ne oslobodi tjelesnih želja. Za njega je krštenje zahtijevalo odricanje od spolnosti u svim njezinim izričitim oblicima. Pripovijest u Ispovijestima pokazuje kako Augustin oblikuje odluku da se odrekne spolnosti čitajući poslanice svetoga Pavla. Presudni se prizor odvija u vrtu u Milanu, gdje mu se čini da dječji glas govori: „Uzmi i čitaj”, nakon čega u Pavlovim spisima pronalazi poticaj da prihvati život u čistoći.
Ostatak Ispovijesti uglavnom je promišljanje o tome kako ni neprestano proučavanje Svetoga pisma ni težnja za božanskom mudrošću još uvijek nisu dovoljne za postizanje savršenstva te kako se Augustin, kao biskup, pomiruje sa svojim nesavršenostima. Djelo je duboko prožeto biblijskim jezikom i predstavlja djelo velike snage i umjetničke vrijednosti.
Država Božja
Petnaest godina nakon što je Augustin napisao Ispovijesti, u vrijeme kada je privodio kraju svoju dugu borbu s donatistima (pri čemu je za to nastojao koristiti i državnu vlast), ali prije nego što se aktivno suprotstavio pelagijancima, rimski je svijet potresla vijest o vojnom događaju u Italiji. Neuredna vojska pod vodstvom Alarika, vojskovođe germanskoga podrijetla kojemu se stoga pripisivalo vodstvo „barbarske” skupine, godinama je od Carstva tražila povlastice, povremeno izvodeći pljačkaške pohode na naseljena i bogata područja. Napokon su 410. godine njegove snage napale i zauzele sam grad Rim te ga držale nekoliko dana prije nego što su se povukle prema jugu Italije. Vojni značaj toga događaja bio je nikakav. Rimska je državna vlast bila toliko neuređena da će druge ratničke skupine sve češće držati provincije kao taoce, a ova će skupina još jedno desetljeće lutati prije nego što se uglavnom nastani u Španjolskoj i južnoj Francuskoj. No simbolički učinak činjenice da su Rim prvi put nakon Galskoga osvajanja 390. pr. Kr. zauzeli stranci uzdrmao je svjetovno samopouzdanje mnogih promišljenih ljudi diljem Sredozemlja. Budući da se to dogodilo manje od dvadeset godina nakon odlučujućeg edikta cara Teodozija I. protiv „poganstva” 391. godine, pojavila su se nagađanja da je Rimsko Carstvo možda pogriješilo u svojem odnosu prema bogovima. Možda novi kršćanski Bog nije bio toliko moćan koliko se činilo. Možda su stari bogovi bolje štitili svoje sljedbenike.
Teško je procijeniti koliko su takvi argumenti bili ozbiljni ili rašireni; poganstvo je u to vrijeme bilo u rasulu, a kršćanstvo je čvrsto držalo uzde državne vlasti. No Augustin je u tim prigušenim sumnjama vidio izvrsnu polemičku priliku koju je dugo tražio te je stoga priskočio u obranu Božjih putova. Malo je vjerojatno da su njegovi čitatelji i oni koji su izražavali sumnje koje je čuo bili sami pogani. U najmanju je ruku jasno da su njegovu ciljanu publiku činili mnogi ljudi koji su barem izvana bili povezani s kršćanskom Crkvom. Tijekom sljedećih petnaest godina, pomno gradeći uzvišenu arhitekturu argumenata, oblikovao je nov način razumijevanja ljudskoga društva, suprotstavljajući Državu Božju Državi Čovjeka. Rim je svrgnut s prijestolja — a pljačka grada prikazana je kao događaj bez duhovne važnosti — u korist nebeskoga Jeruzalema, pravoga doma i izvora pripadnosti svih kršćana. Država Čovjeka bila je osuđena na nered, a mudri će ljudi, slikovito rečeno, držati svoje putovnice urednima kao građani nebeske Države, živeći u ovome svijetu kao hodočasnici koji čeznu za povratkom kući.
De civitate Dei contra paganos (oko 413.–426.; Država Božja) podijeljena je na 22 knjige. Prvih deset pobija tvrdnje o božanskoj moći različitih poganskih zajednica. Posljednjih dvanaest ponovno pripovijeda biblijsku povijest čovječanstva od Knjige Postanka do Posljednjega suda, nudeći ono što Augustin prikazuje kao istinsku povijest Države Božje, nasuprot kojoj — i jedino u odnosu prema kojoj — povijest Države Čovjeka, uključujući i povijest Rima, može biti pravilno shvaćena. Djelo je danas predugo i mjestimice, osobito u posljednjim knjigama, previše digresivno da bi ga bilo posve lako čitati, ali kao cjelina i dalje ostavlja snažan dojam, dok su njegovi pojedini dijelovi iznimno zanimljivi. Oštar napad na poganstvo u prvim knjigama pamtljiv je i učinkovit; susret s platonizmom u VIII.–X. knjizi od velike je filozofske važnosti; a posljednje knjige (osobito XIX. knjiga, s prikazom istinskoga mira) nude shvaćanje ljudske sudbine koje će biti široko prihvaćeno najmanje tisuću godina. Na neki je način Augustinova Država Božja (čak i svjesno) kršćanski odgovor na Platonovu Državu i Ciceronovo oponašanje Platona u njegovoj vlastitoj Državi. Država Božja čitat će se na različite načine tijekom srednjega vijeka, a u nekim će se razdobljima gotovo smatrati temeljnim dokumentom političkoga poretka kraljeva i papa, što Augustin teško da je mogao zamisliti. U njezinoj je srži snažna nekonformistička vizija ljudskoga života, koja prihvaća mjesto nesreće, smrti i razočaranja, ali istodobno pruža nadu u bolji život koji dolazi; ta nada zauzvrat olakšava život u ovome svijetu i daje mu smjer.
Preispitivanja
Retractationes (426.–427.; Preispitivanja), napisane u posljednjim godinama njegova života, nude retrospektivno ponovno čitanje Augustinova stvaralačkog puta. Po obliku je riječ o katalogu njegovih djela, popraćenom komentarima o okolnostima njihova nastanka te povlačenjima ili ispravcima koje bi Augustin, gledano iz kasnije perspektive, želio unijeti. (Jedan od učinaka toga djela bio je da je srednjovjekovnim čitateljima znatno olakšalo pronalaženje i prepoznavanje autentičnih Augustinovih djela, što je zasigurno pridonijelo iznimnom očuvanju velikoga dijela njegova opusa.) Drugi je učinak djela još dublje utisnuti u čitatelje Augustinovo vlastito viđenje njegova života. U djelu je vrlo malo toga što bi bilo lažno ili netočno, ali način oblikovanja i predstavljanja čini ga svojevrsnim djelom propagande. Augustin koji iz njega izranja bio je vjeran, dosljedan i nepokolebljiv u svojem nauku i životu. Mnogi koji su ga poznavali, ovisno o vlastitom gledištu, u tome bi umjesto toga vidjeli ili razvoj ili otvoreno kolebanje i promjenu stajališta.
Izvor: britannica.com
Prijevod: M. Đ.
