ZNATE LI? I na ovog je Papu izvršen atentat

Taj atentat, koji je danas gotovo pao u zaborav, spriječen je zahvaljujući brzoj reakciji papinih suradnika, koji su odmah svladali lažnog svećenika što je pokušao nožem napasti Papu. To hodočašće, iznimno naporno za Pavla VI., tada 73-godišnjaka, bilo je potaknuto održavanjem prve konferencije biskupa istočne Azije. Papa je želio susresti vjernike na drugom kraju svijeta te, pet godina nakon završetka Drugoga vatikanskog koncila, uputiti svijetu poruku o značenju inkulturacije vjere i obogaćivanju zajedništva cijele Katoličke Crkve.

Opsežno i ambiciozno putovanje na drugi kraj svijeta

Sam Pavao VI. predstavio je vjernicima, tijekom jedne opće audijencije, plan svojega putovanja na Daleki istok. Program je uključivao trodnevni boravak u Manili na Filipinima, posjet Samoi, potom trodnevni boravak u Sydneyju u Australiji te zaustavljanje u Džakarti, glavnom gradu većinski muslimanske Indonezije.

Nakon toga trebao je otputovati u Hong Kong, tada britansku koloniju, koja je ujedno predstavljala važnu poveznicu s kontinentalnom Kinom, čiji su odnosi s vanjskim svijetom tada bili vrlo ograničeni. „Nadamo se da ćemo, makar na nekoliko sati, posvjedočiti cijelom svijetu, bez ikakve diskriminacije, a osobito velikom kineskom narodu, poštovanje i ljubav Katoličke Crkve i naše osobno“, rekao je Pavao VI., koji je u svojim javnim govorima još uvijek koristio kraljevski oblik izražavanja u prvom licu množine. Taj je posjet ostao jedini prolazak jednoga pape kroz kineski svijet. Posljednja postaja putovanja bila je Colombo, glavni grad Šri Lanke. Bilo je to dugo i zahtjevno putovanje, no, kako je objasnio Pavao VI., „vlast i dužnost rasplamsale su našu volju“.

Pavao VI. krenuo je na put 26. studenoga. Zrakoplov je najprije imao tehničko zaustavljanje u Teheranu, gdje je Papu srdačno primio iranski šah. Odlučeno je i da se napravi neplanirano zaustavljanje u Dacci, tada u Istočnom Pakistanu (koji će već sljedeće godine postati neovisna država Bangladeš), kako bi se susreo sa žrtvama razornog ciklona koji je upravo poharao to područje i odnio između 250.000 i 500.000 života. Papa je želio uručiti znatnu novčanu pomoć za pružanje humanitarne pomoći, uključujući i sredstva prikupljena među novinarima koji su ga pratili na putovanju.

Napad u Manili

Ujutro 27. studenoga, odmah po slijetanju u zračnu luku u Manili, Pavao VI. bio je izložen napadu koji ga je mogao stajati života.

„Prije svakoga putovanja Papa je bio upozoren da postoji mogućnost atentata – od putovanja u Svetu Zemlju pa sve do Dalekoga istoka. Na to je upozorila i tajna služba Državno tajništvo. No svaki je put Papa putovao bez straha, potpuno se pouzdajući u Boga“, prisjeća se u svojim memoarima njegov osobni tajnik mons. Pasquale Macchi. Ovaj put prijetnja se doista ostvarila.

„Dok je pozdravljao predstavnike vlasti, kardinale i biskupe“, piše njegov tajnik, „Papu je napao 35-godišnji bolivijski slikar Benjamin Mendoza y Amor, prerušen u svećenika. U jednoj je ruci držao zlatno raspelo, a u drugoj, skrivenoj pod tkaninom, kris – malajski bodež valovite oštrice. Jednim je zamahom ranio Papu u vrat, koji je srećom bio zaštićen krutim ovratnikom, a drugim ga je pogodio u prsa, blizu srca.“

U bilješci koju je toga dana vlastoručno napisao, Pavao VI. ovako opisuje vlastiti doživljaj napada:

„Ako se dobro sjećam, nakon što sam pozdravio okupljene uglednike... nejasno sam ugledao čovjeka... koji mi je naglo prišao. Pomislio sam da je jedan od mnogih koji su mi željeli stisnuti ruku, poljubiti je ili mi nešto reći... Čim je stao preda me, objema me rukama dvaput snažno udario u prsa, a zatim odmah još dvaput, tako da sam osjetio snažan potres.“

Mons. Macchi ovako se prisjetio tih trenutaka:

„Pomislivši da je riječ o vjerskom zanesenjaku, bacio sam se na njega svom snagom kako bih ga svladao te sam ga predao policiji, spriječivši ga da zada nove udarce. Papa se nakon prvotnog trenutka zbunjenosti blago nasmiješio... Pogledao me, a u njegovu se pogledu nazirao tek blagi prijekor zbog moje naglosti. Zatim je nastavio prema pozornici kako bi održao prvi govor, ne spominjući napad, premda je na njegovoj bijeloj odjeći bila vidljiva mrlja krvi.“

U svladavanju napadača sudjelovao je i biskup Paul Marcinkus, organizator papinskih putovanja, poznat po svojoj tjelesnoj snazi, koji se fizički ispriječio napadaču i pomogao ga obuzdati.

Mirna reakcija Pavla VI.

U istoj bilješci Pavao VI. piše:

„Sjeo sam u automobil. Tada sam na rukavu (lijevom?) primijetio sitne kapljice krvi i shvatio da je jedna od mojih ruku morala dotaknuti nešto krvavo, možda ruku nepoznatog napadača. Neprestano sam osjećao udarce u prsima, ali ništa više od toga. Stigli smo do katedrale. Dok sam oblačio liturgijsko ruho, pokušao sam oprati tragove krvave ruke, ne razmišljajući još o onome što se zapravo dogodilo.“

Nakon završetka obreda, po dolasku u apostolsku nuncijaturu, Papa je napokon mogao primiti liječničku pomoć.

„Kad sam se napokon presvukao“, zapisao je, „primijetio sam da je košulja, natopljena znojem, na prsima imala veliku mrlju krvi. Bila je to posljedica male površinske i bezbolne rane, tik uz područje srca. Košulja je zaustavila krvarenje, koje je u konačnici bilo vrlo slabo. Otkrivena je i druga, još manja rana, gotovo poput ogrebotine, s desne strane pri dnu vrata.“

Rana je brzo zbrinuta

„Profesor Mario Fontana, uvijek spreman pomoći, odmah je zbrinuo obje rane“, nastavlja Pavao VI. „One su zatvorene i liječene sljedećih dana te su ubrzo potpuno zacijelile... Bila je to mala zgoda na putovanju, koja je izazvala veliku pozornost u svijetu. Doznao sam da je talijanski parlament, nakon što je stigla vijest o napadu, prekinuo svoju sjednicu. Osjećam veliku zahvalnost svima koji su se zabrinuli za mene, a ponajprije zahvaljujem Gospodinu koji me sačuvao i omogućio mi da nastavim putovanje.“

Papin liječnik, primijetivši rane, dao mu je zaštitnu injekciju protiv tetanusa, nakon koje je dobio povišenu temperaturu. Savjetovao mu je da otkaže popodnevne obveze. Međutim, Papa je „odlučio da se program nastavi prema planu kako ne bi razočarao okupljeni narod i kako bi se zadržala tajnost onoga što se dogodilo“.

Vijest o atentatu ubrzo je obišla svijet, ali tada nije objavljeno da je Papa bio ranjen. Podatak o njegovim ozljedama postao je poznat tek nakon njegove smrti. Napadač je 1974. pušten iz zatvora i izručen rodnoj Boliviji, bez daljnjeg kaznenog progona. Sveta Stolica nije podnijela privatnu tužbu protiv njega. Benjamin Mendoza y Amor potom je nastavio karijeru nadrealističkog slikara, izlažući svoja djela u mnogim zemljama, a preminuo je 2014. godine u Limi, u Peruu.

Izvor:vaticannews.va

Prijevod: M. Đ.