PREDIVNO Obratio se uz sakralnu umjetnost

Osamu Giovannija Micica nikada prije nije čitao Bibliju, nije znao ništa o Kristovim događajima opisanima u Evanđeljima i nikada nije čuo za apostole. Ipak, njegovo iskustvo proučavanja sakralne umjetnosti u Italiji dovelo ga je do katoličke vjere.

„Kad sam došao u Italiju, slikarstvo je za mene, u profesionalnom smislu, bilo jedini mogući put. Hvala Bogu, upravo je ondje Bog darovao i moje duhovno ponovno rođenje“, rekao je Micico.

Katoličanstvo je „preobrazilo moj život. Način na koji se odnosim prema drugima, način na koji gledam svijet i smjer kojim idem u životu. Promijenio se i moj odnos prema smislu trpljenja. Sve se promijenilo. Moje obraćenje dalo je život smrti.“

Još od djetinjstva i mladosti u Tokiju Micico je bio zainteresiran za crtanje i slikanje, no u početku se, kako bi udovoljio roditeljima, odlučio za karijeru u području prirodnih znanosti.

Tijekom studija, međutim, susreo je umjetnika koji ga je nadahnuo da slijedi svoju strast prema slikarstvu.

Tridesetsedmogodišnji umjetnik preselio se 2008. u Firencu kako bi proučavao djela starih majstora, poput Michelangela i Leonarda da Vincija.

Ispričao je za CNA da je tada uglavnom slikao krajolike i portrete, osim kada je kopirao velika remek-djela kako bi iz njih učio. No nije znao što zapravo promatra.

„Bio sam sa svojim katoličkim prijateljem i pitao ga: ‘Tko su ti ribari?’“ rekao je umjetnik. Na neki je način, primijetio je, susreo Evanđelje na isti način na koji su ga u srednjem vijeku susretali ljudi koji nisu znali čitati – kroz simbole umjetnosti.

„‘Čitao sam’ te slike prije nego što sam poznavao Evanđelje. Nisam znao koje su priče prikazivale“, objasnio je.

„Mislim da su mi, poput glazbe, te slike govorile skladom i oživljavale moju dušu. Nije se radilo samo o tehnici – o tome da su umjeli naslikati nešto realistično – nego je ondje postojalo još nešto, nešto što je bilo vrlo sveto.“

Još jedan osobni susret imao je važnu ulogu u Micicovu obraćenju: prijateljstvo s irskim redovnikom, umjetnikom i katolikom Danyjem MacManusom, koji je tada živio u Firenci.

Iako Micico još uvijek nije znao ništa o Bibliji, MacManus ga je pozvao na predavanje koje je održao o teologiji tijela svetoga Ivana Pavla II. „To je ostavilo snažan dojam na mene“, rekao je Micico.

MacManus je 2010. godine postao Micicov kum na krštenju.

„Umjetnost je bila ulaz. Mislim da čovjek i bez riječi, kao i kroz Bachovu glazbu, može naslutiti ljepotu Stvoritelja“, rekao je. „U konačnici, milosrdni Bog bio je prikazan na slici... To mi je govorilo.“

Micico se danas i sam bavi sakralnom umjetnošću.

„Želio sam širiti tu Radosnu vijest istim sredstvom“, rekao je. „Siguran sam da će suvremena sakralna umjetnost dirnuti mnoge ljude. A ako svojom profesijom mogu pružiti svoj doprinos toj lijepoj misiji, to je nešto prekrasno. Sve je došlo vrlo prirodno.“

U studenome 2018. jedna od Micicovih slika darovana je Nadbiskupiji Nagasaki. Micicova slika „Sveta Majka Žalosna i Nada“ postavljena je u marijanskoj kapeli katedrale Bezgrešnog Začeća u Nagasakiju, koja je posvećena žrtvama atomske bombe iz 1945. godine.

U prvom planu prikazana je Gospa Žalosna, dok je u pozadini prikazana eksplozija atomske bombe i gorući grad.

„Iskusio sam da slikarstvo može biti vrlo korisno i snažno sredstvo“, rekao je slikar. „Ono ide izravno u srce, poput glazbe. Čak i kada ga ne razumiju, ljudi mogu stajati pred slikom širom otvorenih usta, gledati je i razmatrati.“

Nakon obraćenja Micico je počeo više učiti o povijesti progona kršćana u Japanu. Kršćanstvo je ondje bilo zabranjeno od približno 1600. godine sve do 1873. godine. Krajem 16. stoljeća vojni vladar Toyotomi Hideyoshi protjerao je misionare koji su donijeli kršćansku vjeru u Japan te naredio uništavanje vjerskih predmeta i Biblija. Tisuće kršćana podnijele su mučeničku smrt.

Izvor: aciafrica.org

Prijevod: M. Đ.