Što možemo naučiti iz susreta Isusa i Samarijanke
Srž ovog evanđelja nije u pukom iznošenju tih tema kao da bi Isus bio neki fakultetski profesor koji podučava neuki puk, već u njegovoj metodi: kako pristupa Samarijanki u njezinoj životnoj situaciji – ženska obveza donošenja vode iz zdenca za svakodnevne potrebe – i kako kroz razgovor premošćuje jaz između sebe i nje, kako uklanja prepreke etničke netrpeljivosti, kulturnih i religijskih razlika te osobne nepovjerljivosti prema njemu kao strancu kojeg ta samarijska žena vidi prvi put u životu.
Obratimo pozornost kako neutralizira napetost zato što je on Židov, a ona Samarijanka samim time što se jednostavno ne osvrće na to. Isus ne dopušta da predrasude i političke opreke koje iz njih proizlaze definiraju tko on JEST, kao ni tko su oni kojima se obraća. Isus u svakome od nas ponajprije vidi ljudsko biće, dragocjeno Bogu Ocu, zato sebe identificira kao ‘Božji dar’ poslan čovječanstvu.
Odmah potom govoreći o ‘živoj vodi’ redefinira njezinu religijsku indoktrinaciju koja je služila utvrđivanju razlika između Židova i Samarijanaca. Time uklanja još jedan sloj ženina otuđenja od same sebe. Nažalost, religija i domoljublje se i prečesto koriste kao razlog otuđenja čovjeka od njegove ljudskosti, jer kad nisi prije svega ljudsko biće stvoreno na sliku Božju nego Židov, Grk ili Samarijanac, a onda saducej, farizej, esen ili poganin itd., tada ujedno postaje teže prepoznati ljudskost u drugome i ljubiti ga kao što ga ljubi Bog Otac.
Taj manjak ljubavi uslijed guranja drugih u kojekakve kategorije pomoću kojih se zamućuje njihovo dostojanstvo ljudskog bića u Božjim očima vidi se iz neuređene obiteljske situacije te samarijanske žene. Kako li je lako osuditi ju kao bludnicu ili ženu lakog morala te pritom previdjeti jedan skršeni ljudski život iza te izjave: “Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž.” Gledajući kroz Božje oči, ta žena nije neka bludnica nego osoba kojoj je temeljito uništeno samopoštovanje, koju su cijeli život tretirali kao objekt (zadovoljenja svojih potreba) i koja samu sebe vidi kao objekt, kao nešto što se nudi muškarcima neka s njome raspolažu dok im ne dosadi, pa ju odbace. Isus vidi tragičan život, a ne prijetnju po tradicionalne obiteljske vrijednosti zajednice.
Ako je ta žena uistinu bila ‘lakog morala’, zašto onda uopće razgovara sa Isusom o vjerskim pitanjima koja ju očito muče? Ona nije pasivan primatelj Isusovih egzortacija, već aktivan sudionik u razgovoru. Isus ju ne bi mogao korak po korak dovesti do otkrivenja kako on nije tek tamo neki stranac, ni samo još jedan Židov, pa čak ni prorok nego Krist – Pomazanik, da se ona nije dala dovesti do te objave. Bila je pak otvorena za navještaj Radosne vijesti zato što je usprkos svojoj životnoj situaciji stremila prema istini. Ta Samarijanka je bila iskrena vjernica, a ne tek konformist.
Obećavajući joj istinsko klanjanje Gospodinu u duhu i istini, Isus ovoj ženi ispunjava žeđ srca za Bogom zbog koje nije odustala čak ni kad su svi odustali od nje, osudivši ju jer se nije uklapala u njihovo uskogrudno tumačenje moralnosti. Njezina prošlost propalih brakova i nesretne ljubavi postaje nevažna u onome trenutku kada je Krist postao njezin Zaručnik. Iz toga kuta se onda redefinira i teološka tvrdnja o univerzalnosti spasenja. Naime, obećano spasenje po Kristu nije samo prostorno – uzduž i poprijeko cijelog svijeta – već univerzalno kao sve-prodiruće, koje stremi ući u svako srce bez obzira kakvim očajem ili grijehom bilo okovano i osloboditi ga po Kristu za Boga.
Izvor: dominikanci.hr
