POP KULTURA Kako je uništena tradicionalna slika žene i muškarca

Suvremena holivudska kinematografija obiluje ženskim likovima koji simboliziraju snagu i autonomiju. Jedan od najikoničnijih primjera jest „Wonder Woman” (2017.), u režiji Patty Jenkins, i njegov nastavak „Wonder Woman 1984” (2020.). Diana Prince (Gal Gadot), Amazonka odgojena u matrijarhalnom društvu, ulazi u muški svijet Prvoga svjetskog rata kako bi se borila za pravdu. Ona nije samo fizički moćna – pobjeđuje vojske i bogove – nego je i emocionalno neovisna. Ne treba muškog mentora; ona inspirira Stevea Trevora (Chris Pine), koji na kraju postaje njezina potpora, ali ne i dominantna figura. Film naglašava da žene mogu voditi bez kompromisa, što odjekuje feminističkim sloganima poput „Tko vlada svijetom? Djevojke!”, parafrazirajući Beyoncé. Njezina pjesma „Run the World (Girls)” (2011.) postala je svojevrsna himna feminističkoj individualizaciji žena.

Ne smije se zanemariti film „Barbie” (2023.) Grete Gerwig, koji je postao kulturni fenomen, zaradivši više od 1,4 milijarde dolara na kino blagajnama. Margot Robbie, kao stereotipna Barbie, otkriva patrijarhat u stvarnom svijetu i vraća se u Barbieland kako bi srušila mušku dominaciju, koju predstavlja Ken, kojeg glumi Ryan Gosling. Film satirizira tradicionalne društvene uloge, promičući žensku solidarnost i neovisnost. Barbie ne treba Kena kako bi bila sretna; ona je protagonistica, a njezino je putovanje svojevrstan feministički manifest. Ken postaje karikatura muškarca koji traži identitet unutar patrijarhata, čime se naglašava ideja da je takva muškost „toksična” i nepotrebna.

Glavna junakinja započinje film u savršenom, matrijarhalnom raju Barbielanda. Svaki je dan „veliki dan”, dok Ken ima samo jedan kada ga Barbie primijeti. To je preokret tradicionalnih rodnih uloga: žene su samodostatne, sve postižu same i njihova sreća ne ovisi o muškarcima. Barbie je lijepa, inteligentna i svestrana – simbolizira ideal „žene koja može biti sve”. Njezina egzistencijalna kriza vodi je na putovanje u stvarni svijet, gdje otkriva da ženska moć ne uklanja patrijarhat, nego se vraća kako bi obnovila žensku dominaciju.

Ova se nit razvija kroz klasični klišej „snažne neovisne žene”: Barbie ne treba muškarca za sreću, karijeru ili smisao života. Na kraju bira čovječanstvo, posjećuje Ruth Handler te izjavljuje: „Želim biti dio onih koji daju smisao, a ne stvar kojoj oni daju smisao.” Veza s Kenom je prekinuta: nema vjenčanja, nema „živjeli su sretno do kraja života”. Barbie sama odlazi ginekologu, što simbolizira potpunu neovisnost od muškog pogleda te od uloge supruge i majke.

U duhovnom kontekstu taj se izbor uklapa u širu naraciju pop kulture: individualizam nad zajednicom, samoispunjenje nad pozivom na brak i obitelj. Kršćanska antropologija vidi čovječanstvo kao stvoreno za odnos („Nije dobro da čovjek bude sam” – Postanak 2,18), pri čemu se muškarac i žena međusobno nadopunjuju. Barbie odbacuje tu komplementarnost u korist apsolutne neovisnosti, koja odražava istočni grijeh – težnju za autonomijom izvan Božjeg poretka.

Pop-glazba: dron i kraljica

Između 2023. i 2026. godine pop-glazba prošla je kroz značajnu evoluciju prema radikalnijem narativu osnaživanja žena. Arhetip „snažne neovisne žene” – moćne i samodostatne žene – više nije samo potvrda autonomije. Sve ga više definira oštar kontrast s muškarcima, koji se prikazuju kao slabi, toksični, emocionalno parazitski, potrošni ili čak komično nesposobni. Ovaj trend, vidljiv u viralnim TikTok hitovima i playlistama „djevojačkog bijesa”, odražava šire kulturne promjene povezane s frustracijom zbog nejednakosti u vezama, emocionalnim izgaranjem i sve većim odbacivanjem tradicionalnih rodnih očekivanja.

Jedan od najsnažnijih primjera ostaje pjesma Miley Cyrus „Flowers” iz 2023. godine – globalni hit koji je nastavio dominirati playlistama 2024. i 2025. te osvojio brojne nagrade. Refren pjesme postao je srž narativa „Ne trebaš mi”. Muškarac je sveden na prošlost – nekoga tko nije razumio, nije cijenio i na kraju se pokazao potrošnim. Glazbeni spot naglašava tjelesnu i emocionalnu autonomiju: Cyrus pleše, vježba i slavi samu sebe.

Godine 2023. i 2024. pjesma „Labour” Paris Palome postala je himna „ženskog bijesa”. Pjesma nabraja uloge koje žene imaju u heteroseksualnim vezama: terapeutkinje, majke, sluškinje, nimfe, djevice, bludnice, medicinske sestre i robinje. Muškarci se pojavljuju kao emocionalni i fizički paraziti – konzumiraju ženski nevidljivi rad, emocionalni, kućanski i seksualni, ne nudeći ništa zauzvrat osim očekivanja i „snova o ogradi od letvica” te „snova o idiličnom prigradskom životu”. Tekst pjesme postao je svojevrstan manifest protiv iskorištavanja u braku i vezama.

Među mehanizmima marginalizacije muškaraca u djelima posljednjih godina ističe se nekoliko karakterističnih načina predstavljanja muških likova.

Prvo, tu je svođenje muškaraca na ulogu parazita. Muškarci su prikazani kao osobe koje intenzivno troše ženski emocionalni i fizički rad, a zauzvrat gotovo ništa ne daju.

Drugi je mehanizam prikaz muškaraca kao jednokratnih i lako obezvrjedivih. Muškarac se ne smatra vrijednim nastavka veze; tretira ga se kao proizvod s rokom trajanja, kao otpad koji se jednostavno može odbaciti.

Sarkazam i ironično „sretno” također se često pojavljuju. Muškarac je predstavljen kao rizična i očito inferiorna opcija – ženi preostaje samo sarkastična želja za „srećom”.

Drugi važan mehanizam jest predstavljanje muškarca, obično bivšeg partnera, kao izvora traume. Tipično „bivši” postaje problem koji treba terapijski riješiti.

Pop-kultura, promičući „snažnu neovisnu ženu”, dovodi u pitanje biblijske rodne uloge. Duhovne prijetnje uključuju raspad obitelji, promicanje samaštva kao ideala, propitivanje stvaranja kroz fluidnost spolova te moralni relativizam, u kojem se seksualnost prikazuje kao lijek za sve. Marginalizacija muškaraca također može imati duhovne posljedice: muškarci gube osjećaj svrhe, što može pridonijeti krizi identiteta, depresiji i duhovnom gubitku.

Slika „snažne neovisne žene” naizgled obogaćuje pop-kulturu, ali, prema ovom tumačenju, to čini na štetu muškaraca i kršćanskih vrijednosti. Pop-kultura suprotstavlja se kršćanstvu promičući individualizam umjesto zajednice. Danas nam je potrebno snažnije promicanje narativa o snazi – onoga u kojem snaga ne znači automatski marginalizaciju, a pogotovo ne degradaciju.

U Bibliji vidimo jasan protuprimjer: Estera svojom hrabrošću i strateškim djelovanjem spašava cijelu naciju, a Marija svojim svjesnim i hrabrim pristankom – svojim „fiat” – postaje prekretnica u povijesti spasenja. Obje su nevjerojatno snažne, no njihova snaga nije usmjerena protiv Boga ili protiv ljudi; to je snaga unutar Božjeg plana, snaga podređena Većem Dobru.

Izvor: pch24.pl

Preveo: M. Đ.