Previše je tumača crkvenih otajstava

Nedavno, na jednoj od svojih audijencija, papa Lav XIV. govoreći o liturgiji, poručio je: „Glazba je, naime, dio liturgijskog čina, a ne tek ukras slavlja. U liturgiji pjevati i svirati znači moliti, usklađujući svoje srce sa srcima sestara i braće te s Bogom, u aktivnom sudjelovanju u slavljenom otajstvu. Glazba osobito izražava osjećajnu dimenziju molitve, kako kaže sveti Augustin: Cantare amantis est, odnosno: „Pjevati je svojstveno onomu koji ljubi“ 

Nažalost, danas često slušamo o tome kako liturgiju trebamo prilagoditi nama – našem shvaćanju, onome što mislimo i kako se nama čini da bi trebalo biti. Od glazbe do osobnih afiniteta. Liturgija je, Bogu hvala, sve samo ne to. Ona nije i ne može biti prostor osobnih želja, budući da ne govorimo o radio postaji na kojoj ćemo naručiti pjesmu koja nam odgovara ili pozdraviti osobu koja nam je iznimno draga. Radi se o otajstvu koje tvori Crkvu, a koje u isto vrijeme bez Crkve ne postoji.

„Bilo bi dobro kada bi dodali ovo“, „čini mi se da trebamo uvesti moderne pjesme“, „meni osobno nedostaje ono“, samo su neki od prigovora. Da bismo barem malo razumjeli to veliko otajstvo, trebamo znati da liturgija treba oblikovati nas, a ne mi nju. Mi smo ti koji trebamo imati otvoren stav i srce. Zašto si toliko volimo prilagođavati?

Ukoliko se dalje upustimo u takvo promišljanje, pitam se – što je sljedeće. Tako gledano, zašto ne bismo, umjesto liturgijskih čitanja uveli misao dana s nekog popularnog katoličkog portala? Zašto umjesto evanđeoskog ulomka ne bismo promišljali o nekom najnovijem romanu? Budimo realni, lakše ćemo shvatiti to, nego evanđelje, jer – tvrda je to riječ i tko je može slušati.

Zašto, kada već tako promišljamo, ne bismo modificirali i oblikovali ostale sakramente? Ili ih možda – ukinuli. Ta zar ćemo se dovijeka prilagođavati svijetu? 

Sakramenti su izvor života, duhovna hrana. I ne mogu, ne smijem, ne želim i ne trebam mijenjati njihov sastav gledan kroz Kristov nauk, recepturu, temeljenu na crkvenoj predaji i njihovo izvorno značenje, onako kako je htio sam Krist i kako su apostoli nastavili činiti.

„Kada sudjelujemo u Euharistiji, pozvani smo slušati Božju riječ i hraniti se za Gospodnjim stolom, gdje se on sam prinosi Ocu. Ta dva dijela mise, bogoslužje riječi i euharistijsko bogoslužje, „tako su usko među sobom povezana da tvore jedan bogoštovni čin“, stoji u Sacrosanctum Conciliumu. Pa opet, uvijek netko zna bolje i naravno – što Crkva zna?

Zaključak je stoga jasan – ne trebam biti Kristov učitelj, već učenik. Nešto mi se može činiti, ali to tako ne treba biti. Svoje subjektivno ne trebam pretvarati u objektivno. No često, to je čini se, najteže.