ANTUN PUSTINJAK I ĐAVAO Ovako se i ti možeš izboriti

Kada promatramo sliku Muke svetog Antuna, pred nama nije samo neobičan srednjovjekovni prikaz čovjeka okruženog zastrašujućim bićima, nego gotovo slikovita karta ljudske duhovne borbe. Oko Antuna je buka, mnoštvo, nasilje, prijetnja i kaos. 

Jedno biće ga vuče, drugo udara, treće prijeti, četvrto pokušava zastrašiti samom svojom pojavom. Čini se kao da je sve usmjereno prema jednom cilju: izbaciti Antuna iz njegova unutarnjeg središta, odvojiti njegov pogled od Boga i natjerati ga da se počne baviti neprijateljem više nego Kristom. 

Upravo se u tome krije jedan od najdubljih ključeva za razumijevanje duhovne borbe svetog Antuna Pustinjaka. 

Sveti Atanazije Aleksandrijski u djelu Život svetog Antuna ne opisuje svaki demonski lik kao zasebnoga demona s određenim imenom i područjem djelovanja. 

Lav, bik, vuk, zmija, škorpion i druga zastrašujuća obličja ne smiju se proizvoljno pretvoriti u nekakav katalog demona. 

Ono što Atanazije vrlo jasno opisuje jest nešto važnije: neprijatelj mijenja način napada ovisno o tome što bi čovjeka moglo udaljiti od Boga. 

Ako ga ne uspije zavesti, pokušat će ga prestrašiti; ako ga ne može prestrašiti, pokušat će ga iscrpiti; ako ga ne može slomiti patnjom, može pokušati obmanom; a ako čovjek sve to pobijedi, može ga pokušati zarobiti upravo njegovom pobjedom, uvjeravajući ga da je postao velik, poseban i duhovno moćan. 

Zato je Antunova pustinja mnogo više od priče o neobičnim demonskim pojavama. 

Ona je škola razlučivanja ljudskoga srca.

Vrati se na staro

Antunova borba nije započela lavovima, zmijama ni fizičkim napadima. 

Započela je mislima. Kada se odrekao svojega imanja i odlučio potpuno pripadati Bogu, neprijatelj mu je počeo vraćati u svijest ono što je ostavio. 

Atanazije spominje sjećanje na posjede, novac, brigu za sestru, obiteljske veze, ugodnu hranu, društvenu sigurnost i težinu života koji je izabrao. 

Napast je bila vrlo inteligentna jer Antunu nije odmah govorila da se odrekne Boga. 

Govorila mu je da možda nije potrebno ići tako daleko. 

Podsjećala ga je na ono što je izgubio i istodobno povećavala težinu onoga što ga čeka. Upravo je to jedna od najstarijih taktika napasti: prošlost se počinje uljepšavati, a budućnost s Bogom prikazivati kao nepodnošljiv teret. 

Čovjek tada počinje razmišljati: prije mi je bilo lakše, možda sam pretjerao, možda neću izdržati, možda Bog od mene ipak ne traži toliko. 

Napast vrlo često ne počinje otvorenim pozivom na zlo, nego malim unutarnjim pregovorom oko već donesene odluke za Boga. 

Antun je pobjeđivao upravo tako što nije neprestano ponovno otvarao pitanje koje je već predao Gospodinu. Ostao je pri odluci, molio, postio i nastavljao putem kojim je krenuo. Time nam pokazuje nešto presudno: nije svaka misao koja se pojavi u nama vrijedna razgovora i nije svaka misao koja zvuči razumno istinita. 

Duhovna zrelost uključuje sposobnost prepoznati misao kojoj jednostavno ne treba dati svoje srce.

Požuda

Kada ga sjećanje na prijašnji život nije vratilo natrag, borba se premjestila na područje požude. 

Atanazije otvoreno govori o nečistim mislima i napasti koja se Antunu pojavljuje čak u ženskom obličju. Taktika je sada drukčija. 

Prva napast govorila je: „Vrati se“, a ova govori: „Uzmi, zadovolji želju, daj tijelu ono što traži.“ Antun pritom ne pobjeđuje tako što postaje čovjek bez tijela i bez želja, nego tako što odbija dopustiti da želja postane njegov gospodar. 

Njegov odgovor su post, molitva, budnost nad mislima i usmjerenost prema Kristu. 

To je iznimno važno za razumijevanje kršćanske duhovne borbe. 

Pojava napasti nije isto što i pristanak na napast. Čovjek može osjetiti snažnu želju, može mu doći nečista slika ili misao, a da još uvijek nije dao svoju volju toj misli. 

Antun ne pokušava postići stanje u kojem više nikada neće biti napastovan; on uči kako usred napasti ostati slobodan. Ne dopušta da ono što osjeća automatski postane ono što će učiniti. Upravo se u prostoru između napasti i pristanka rađa sloboda.

Materijalna sigurnost

Nakon požude pojavljuje se drugačija zamka: materijalna sigurnost. 

Atanazije pripovijeda kako Antun na svojem putu nailazi na nešto nalik velikoj srebrnoj posudi, a potom na zlato razasuto po putu. 

Ovdje neprijatelj više ne izgleda zastrašujuće. Naprotiv, pojavljuje se kao nešto vrijedno, korisno i poželjno. To pokazuje da najveće duhovne opasnosti ne moraju uvijek izgledati ružno. Ponekad upravo ono što blista može biti veća kušnja od onoga što nas plaši. 

Antunov odgovor je izvanredno jednostavan: prolazi dalje. 

Ne uzima zlato, ne ispituje ga, ne pokušava sebi dokazati da je dovoljno snažan da može stajati pokraj njega bez posljedica. Prepoznaje zamku i nastavlja put. 

U tome se nalazi velika mudrost pustinjskih otaca. Postoje napasti koje se pobjeđuju molitvom i dugom unutarnjom borbom, ali postoje i one koje se pobjeđuju tako da se čovjek jednostavno udalji. 

Ne moraš dokazivati svoju duhovnu snagu ostajući blizu onoga za što znaš da te ruši. 

Ponekad je najzreliji čin upravo okrenuti se i otići.

Nasilje i strah

Kada neprijatelj nije uspio privući Antuna, prema Atanazijevu pripovijedanju pokušava ga slomiti nasiljem i strahom. 

Antun se povukao u grobnicu izvan naselja i ondje doživljava jedan od najdramatičnijih trenutaka svojega života. 

Demonski napad opisan je kao toliko snažan da Antun ostaje teško iscrpljen i gotovo bez svijesti. Čovjek koji mu je donosio hranu pronalazi ga i odnosi među ljude. 

Mogli bismo očekivati da će Antun nakon toga zaključiti kako je dobio dovoljno jasan znak da se više ne treba vraćati. 

Međutim, nakon što dolazi k sebi, traži da ga ponovno odnesu na isto mjesto. To je jedan od najvažnijih trenutaka njegova života. 

Antun odbija dopustiti da strah odlučuje umjesto njega. Njegova pobjeda nije u tome što nije osjećao bol, nego u tome što bol nije promijenila smjer njegova života. 

Neprijatelj je mogao napasti njegovo tijelo, ali nije dobio njegovu volju. 

Antun ostaje vjeran Kristu upravo ondje gdje je bio najviše prestrašen i ranjen.

Prijetnje divljih životinja u duhovnoj borbi

Upravo nakon toga Atanazije opisuje prizor koji je snažno obilježio kasniju kršćansku umjetnost. Prostor oko Antuna kao da se ispunjava divljim životinjama. Pojavljuju se lavovi, bikovi, vukovi, zmije, škorpioni i druga zastrašujuća bića. Njihov zajednički jezik jest prijetnja. Lav riče kao da će skočiti, bik prijeti rogovima, vuk nasrće, zmija se približava, škorpion nosi otrov. Međutim, Antun u jednom trenutku prepoznaje nešto što potpuno mijenja njegov odnos prema njima: njihova buka nije dokaz njihove svemoći. 

Upravo suprotno, njihovo mnoštvo i predstava trebaju stvoriti dojam moći koju zapravo nemaju. 

Zato im se Antun, prema Atanazijevu prikazu, može gotovo podrugljivo suprotstaviti mišlju da bi, kada bi doista imali toliku vlast nad njim, bio dovoljan samo jedan od njih. 

Njihova potreba da proizvode toliku buku otkriva njihovu nemoć pred čovjekom koji ostaje u Kristu.

Lav tako postaje snažna slika zastrašivanja. Njegova je taktika uvjeriti čovjeka da je prijetnja veća od Boga. Strah uvijek pokušava povećati predmet straha dok ne ispuni čitav horizont. Čovjek više ne vidi ništa osim problema, bolesti, mogućega gubitka, budućnosti ili osobe koje se boji. Antun čini upravo suprotno. Ne pokušava uvjeriti sebe da lav ne postoji, nego odbija vjerovati da lav ima posljednju riječ. To je velika razlika između vjere i poricanja. 

Vjera ne kaže: „Nema problema.“ Vjera kaže: „Problem nije Bog.“ Antun pobjeđuje strah zato što mjerilo stvarnosti više nije veličina prijetnje, nego veličina Boga kojemu pripada.

Bik koji prijeti rogovima predstavlja drugi aspekt istoga napada: izravnu prijetnju. Kao da napast više ne govori samo: „Boj me se“, nego: „Uništit ću te.“ 

Antun odgovara sviješću da zlo nije apsolutno i da nije gospodar njegova života. 

U kršćanskom razumijevanju đavao nije nekakav drugi bog koji se ravnopravno bori s Bogom. On je stvorenje i njegova moć ima granice. 

Upravo zato Antun može ostati miran. Njegova sigurnost nije u vlastitoj snazi, nego u Božjem gospodstvu. To je iznimno važna korekcija nezdrave duhovnosti koja se toliko zaokupi djelovanjem Zloga da gotovo zaboravi koliko je veći Krist. 

Antun ne gradi svoju duhovnost oko demona. Njegovo središte ostaje Krist.

Zmije i otrovnice koje se pojavljuju u Atanazijevu opisu mogu nam poslužiti i kao snažna slika drukčije vrste napasti, premda moramo razlikovati ono što izvor izričito govori od naše duhovne primjene. Neke stvari u nama ne djeluju poput lava. Ne urlaju. Dolaze tiho. 

Jedna misao ogorčenosti, jedno neopraštanje koje godinama hranimo, jedna zavist, jedno stalno uspoređivanje, jedno unutarnje osuđivanje druge osobe. 

Takve misli mogu djelovati poput otrova. Ne uništavaju čovjeka odjednom, nego polako ulaze u način na koji vidi sebe, druge ljude i Boga. 

Čovjek se jednoga dana može probuditi i shvatiti da je postao gorak, premda nikada nije donio svjesnu odluku: „Od danas želim biti gorak.“ 

Otrovi uglavnom djeluju polako. Zato je Antunova budnost nad mislima toliko važna. Duhovna borba nije samo borba protiv velikih padova; ona se vodi mnogo ranije, na razini misli kojima dopuštamo da se nastane u nama.

Sličnu primjenu možemo vidjeti u škorpionu. 

Ponekad čovjeka ne sruši velika tragedija nego mali ubod koji nikada nije izliječio. 

Netko ga je ponizio, nije ga pozdravio, nije mu zahvalio, nije prepoznao njegov trud, kritizirao ga je, drugi je dobio mjesto ili priznanje koje je on želio. 

Sam događaj može biti malen, ali ono što se poslije događa u srcu može postati veliko. Čovjek počinje ponavljati razgovor u glavi, stvarati argumente, zamišljati što je trebao odgovoriti i hraniti povredu. Mali ubod dobiva otrov. 

Antunova škola pustinje poziva čovjeka da takve ubode donese pred Boga prije nego što postanu dio njegova identiteta.

Vuk koji nasrće pokazuje još jednu dimenziju straha. 

Čovjek ne pati samo zbog onoga što se dogodilo, nego često još više zbog onoga što zamišlja da bi se moglo dogoditi. „Što ako izgubim posao? Što ako se razbolim? Što ako se nešto dogodi mojoj obitelji? Što ako ne uspijem? Što ako ostanem sam?“ 

Vuk još nije ugrizao, ali čovjek već živi kao da jest. 

Antun otkriva granicu između stvarne opasnosti i moći koju joj daje naša mašta. 

Njegova vjera ne znači da zna što će se sutra dogoditi. 

Ona znači da zna tko će biti Bog sutra. Zato ne mora unaprijed proživjeti sve moguće katastrofe.

Izvor: kateheo.hr