PISMO OCA Uloga oca u obrazovanju djeteta je nezamjenjiva!

„Odgajaj dijete na putu kojim treba ići; pa ni u starosti neće odstupiti od njega“ (Izreke 22,6). Moji su roditelji ovaj biblijski redak stavili na moj noćni ormarić kada sam bio vrlo malen. Ondje je ostao tijekom cijeloga mog djetinjstva i gledao sam ga svake večeri prije spavanja. Tijekom svih tih godina nisam mogao ni zamisliti kakav će trajan utjecaj te kratke riječi imati na moj život kao oca.

Rođen sam i odrastao kao katolik, kao najstariji od četvero djece, u obitelji roditelja koji su bili odani jedno drugomu i duboko ukorijenjeni u talijanski obiteljski način života. Oboje mojih roditelja bili su Amerikanci talijanskoga podrijetla treće generacije; njihovi su djedovi i bake stigli u Sjedinjene Američke Države kao doseljenici dok su još bili mala djeca. Vrijednosti moje obitelji proizlazile su iz bogate katoličke vjere, u kojoj je Crkva bila središte našega života — u duhovnom smislu kroz našu predanost sakramentima, ali i u svakodnevnom smislu kroz sport, udruge, obrazovanje i slobodno vrijeme. Moja braća i sestra i ja imali smo dar katoličkog obrazovanja, nedjeljom smo predano služili kao ministranti, a roditelji su se brinuli da redovito molimo krunicu. Učili su nas cijeniti snažne radne navike; ništa nam nije pripadalo samo po sebi i morali smo se truditi kako bismo u životu dobili ono što želimo. Zahvalan sam na tim vrijednostima.

Te su formativne godine istodobno bile vrlo izazovne. Bile su to 1970-e i 1980-e, vrijeme kada se Katolička Crkva dramatično mijenjala, kada se činilo da tradicionalni izrazi vjere nestaju, a svećenici su otvoreno eksperimentirali s religijom. Gledajući unatrag, bilo je to prilično zbunjujuće razdoblje. Život na dubokom jugu Sjedinjenih Američkih Država dodatno je naglašavao te probleme. Biti protestantski kršćanin bilo je uobičajeno, ali biti katolik nije. Manje od četiri posto ljudi u mojoj zajednici bili su katolici i često sam se pitao što propuštam u javnim školama. Ipak, vrijeme provedeno kod kuće, a osobito u katoličkoj školi, bilo je presudno za moje oblikovanje kao katoličkog muškarca.

Danas, kada sagledavam svoje obrazovanje, osjećaji su mi pomiješani. S jedne strane, putem sam upoznao neke divne ljude; neki od njih i danas su mi najbliži prijatelji, a u školi sam upoznao i svoju suprugu! Imao sam dobre učitelje koji su, čini se, iskreno brinuli o tome da nas pripreme za sljedeću fazu obrazovanja.

Ali bilo je i dijelova mojeg obrazovanja koji su bili problematični. Duhovna formacija nije se činila osobito važnom. Vrlo se malo sjećam onoga što su nas učili na vjeronauku, a mogu se sjetiti tek nekolicine učitelja koji su nas doista nečemu poučili o našoj vjeri. S pravom ili ne, vjeronauk sam uvijek pamtio kao „lake petice“ jer se za njega nije trebalo osobito truditi. Ne sjećam se da smo proučavali katekizam, učili zašto vjerujemo u ono u što vjerujemo, koja je svrha našega postojanja, zašto je naša vjera jedina prava vjera ili kako je braniti. Iako smo svaki tjedan išli na misu, ne sjećam se da smo mnogo učili o svetoj misi. No, gledajući unatrag, činilo se kao da je mojim katoličkim odgojiteljima bilo sasvim prihvatljivo biti samo četiri posto stanovništva. Nikada nisam naučio evangelizirati, nikada nisam naučio boriti se za svoju vjeru i nikada nisam naučio vjeru učiniti svojom.

Moja je škola bila stabilna ustanova, ali mogu potvrditi da nikako nije bila zaštitni mjehur koji bi me štitio od načina života koji je nudio svijet. Nažalost, upravo sam ondje naučio psovati Boga, nepoštovati žene i svoje roditelje te se tući šakama. Naučio sam gdje pronaći drogu i alkohol — i gotovo sve što je svijet želio da znam o spolnosti.

Zatim sam otišao na fakultet. Govorilo se da sam za njega dobro pripremljen, ali, kao što je slučaj s mnogima, fakultet mi je postao vrata prema svemu što je svijet nudio. Svoju sam znatiželju dijelio s još 20 000 mladih ljudi mojih godina koji su imali pristup svemu tome — sa školskim uniformama na stranu, u barove i spremni da zajedno sa svijetom krenemo za njegovim porocima.

No s vremenom sam shvatio da život nije samo velika zabava i, kako su se pritisci studentskog života počeli gomilati, morao sam odrasti. Dvije su me stvari počele pozivati na nešto više: temelj koji su mi dali roditelji i djevojka koja će postati moja supruga. Napokon sam odlučio katoličku vjeru učiniti svojom. Bila je to moja prva prilika da se sam obrazujem. Bilo je to pravo osvježenje — stekao sam nove prijatelje, probudila se u meni nova žeđ za znanjem, počeo sam redovitije pristupati sakramentima i učio sam voljeti i braniti vjeru. Ipak, još je dug put bio preda mnom.

Michele i ja vjenčali smo se i ubrzo počeli dobivati djecu. Slijedili smo isti obrazovni model u kojem sam ja odrastao te smo ih upisali u iste katoličke škole koje smo i sami pohađali. Sudjelovali smo u školskim odborima, služili u upravnim tijelima i vodili ih kada se to od nas tražilo te koristili svoj utjecaj kako bismo pomogli ondje gdje je pomoć bila potrebna. Pobrinuli smo se da se naš angažman osjeti. Željeli smo svojoj djeci pokazati da nam je njihovo obrazovanje važno tako što ćemo u njemu aktivno sudjelovati. Michele ih je poticala dijeleći s njima vlastita iskustva rada u pokretu za zaštitu života, prenoseći im ono što je naučila kao socijalna radnica te ih izazivajući da svojim riječima i djelima budu sličniji Kristu.

Ali ni to nije bilo dovoljno. I evo zašto. Očito je nešto nedostajalo. Naša djeca nisu prihvaćala svoju vjeru na način na koji sam ja želio da je prihvate, na način na koji sam je ja s vremenom prihvatio. Obrazovanje, onako kako ga danas provodimo, nije isto što i čvrsta formacija. Međutim, problem nisu bili zidovi škole, učitelji ni nastava. Problem nisu bile ocjene, upravna tijela ni odbori. Problem nisu bile uniforme, „dobri“ školski kolege niti ime na ulazu u školu. Uz odgovarajuću dozu samopromišljanja jasnije sam vidio problem: problem sam bio ja. Ja sam bio problem u njihovu obrazovanju. Nisam bio prisutan ondje gdje sam trebao biti.

Dragocjeni životi moje troje djece naučili su me važnoj životnoj lekciji: ako ja ne učim, ne žrtvujem se, ne vodim, ne živim, ne poučavam i ne branim svoju vjeru, njihove će mogućnosti da budu dobro oblikovani biti znatno manje. Tu ulogu ne možemo prepustiti školskim učiteljima. Normalno je da se očevi usredotoče na osiguravanje financijskih sredstava za dobro obrazovanje, ali istina je da moramo biti učitelji, a ne samo oni koji osiguravaju sredstva. Ne mogu tu važnu zadaću prepustiti drugima.

Kada sam napokon naučio tu životno važnu lekciju, gotovo je bilo prekasno. Moje najstarije dijete upravo se spremalo otići na fakultet kada sam se počeo ozbiljnije uključivati u formaciju svoje djece. Srednje dijete sada to dobiva u ubrzanom ritmu i vjerojatno mu već idem na živce svim tim pričama o borbi koja se vodi u ovome svijetu. Najmlađe će dijete vjerojatno doživjeti bolju verziju mog kasno osviještenog očinstva.

Moram biti iskren — do svega ovoga nisam došao sam. To je izravna posljedica mojeg uključivanja u Fraternus. Vjerojatno ove lekcije ne bih naučio na vrijeme da nije bilo mojega bliskog prijatelja koji mi je, kada je pokretao ogranak Fraternusa, rekao: „Ti ćeš ovo raditi sa mnom.“ No ponizno priznajući da nisam sam došao do svih odgovora, evo što sam putem naučio.

Prije svega

Otac mora biti dobro oblikovan i poučen u vlastitoj vjeri kako bi formacija obitelji mogla biti uspješna. Ne možeš dati ono što nemaš. I dalje učim i čitam o svojoj vjeri i znam da još mnogo toga ne znam. Ali ako je želim prenijeti drugima, moram je poznavati. Čitanje Svetoga pisma i katekizma, pohađanje predavanja, čitanje uglednih katoličkih autora — sve je to nužno kako bismo ostali poučeni i proširili svoje znanje o našoj duboko bogatoj katoličkoj vjeri. A iznad svega, otac mora voljeti svoju vjeru i biti joj duboko predan. Nije dovoljno samo znati nešto o Bogu; moramo poznavati Boga.

Drugo

Otac mora preuzeti odgovornost za formaciju svoje djece i učiniti je svojom zadaćom. To počinje time da svoju obitelj vodi tjedno na sakramente i, kada je moguće, svakodnevno na misu, da im objašnjava katekizam, pokazuje kako braniti svoju vjeru, redovito moli s njima i uključuje se u njihovo učenje. Upravo sam na tom području možda najviše pogriješio. Mnogo sam godina mislio da činim dovoljno jer sam svoju djecu vodio na nedjeljnu misu, slao ih u katoličke škole i tu i tamo im održao pokoju lekciju o Isusu. To nije bilo dovoljno. Moramo uključiti svoju djecu u razgovor, postavljati im konkretna pitanja i razgovarati o pitanjima iz njihova života koja podupiru ili napadaju nauk Crkve.

A ako je to teško zato što naša djeca nisu uvijek spremna ili voljna razgovarati o tome, to nije razlog da odustanemo. Vrlo su često rastresena svakodnevnim aktivnostima i užicima. Razmislite o okruženju koje ste za njih odabrali — predstavljaju li školske aktivnosti i društvene mreže prepreku njihovu oblikovanju? Dužni smo tu prepreku ukloniti. Za neke to znači školovanje kod kuće, dok je za druge potrebno ponovno razmotriti izbor škole.

Nema kraja

Očeva odgovornost za odgoj i obrazovanje djece ne prestaje. Očeva je uloga neumorno se brinuti da njegova djeca ne prestanu učiti o svojoj vjeri. Prenijeti tu strast na djecu nije lako. Neki muškarci kao da misle da naša mlađa djeca neće razviti strast prema vjeri sve dok ne dobiju „poziv na buđenje“ u obliku tragedije ili neke teške životne lekcije. To jednostavno nije istina. Roditelji, a osobito očevi, moraju svoju djecu upoznati s borbom, vrlo pažljivo i u malim, ali primjerenim dozama.

Odaberite temu o kojoj ćete razgovarati s djecom: politika, pornografija, nedolično ponašanje u Crkvi, djela milosrđa, pobačaj. Dajte djeci do znanja da im je potreban snažan moralni kompas kada se suoče s odlukom te snažna disciplina kada donesu pogrešnu odluku. Neumorna potraga za istinom i svrhom našega života uči se od oca koji vodi svoju obitelj.

Na kraju, ali ne manje važno

Moramo biti prisutni u životu svoje djece. To znači više od pukog boravka u istom prostoru. To znači vrijeme, stvarno kvalitetno vrijeme. To znači slušati ih i stvarati s njima uspomene. Zahvalan sam što sam, premda nisam dovoljno svjesno preuzeo ulogu učitelja njihove vjere, imao blagoslov provoditi vrijeme s njima u lovu, ribolovu, planinarenju, vožnji bicikla, vožnji terenskih vozila, plovidbi, putovanjima, radu, gradnji, kuhanju, služenju, žrtvovanju, prosvjedovanju, evangeliziranju… zajedno… kao obitelj…

Imamo zajedničku predanost da ćemo te stvari činiti zajedno, toliko da moja djeca očekuju da će im se otac pridružiti kada dođe vrijeme za takve aktivnosti. Mlađi se tome ne raduju samo zato da bi stekli isto iskustvo, nego zato što ga žele doživjeti sa svojim ocem.

Moj otac i djed bili su vrlo jasni kada su me učili ovoj lekciji dok sam odrastao u muškarca. Govorili su mi: „Budi dobar primjer, oni te promatraju.“ Možemo imati sve znanje o vjeri, možemo vrlo slikovito i uvjerljivo prenositi svoje znanje i pouke te biti izvrsni učitelji, ali neuspješni smo ako ne hodamo zajedno s njima, ako s njima ne proživljavamo život.

Bio sam daleko od savršenog oca. I dalje griješim i još uvijek učim putem. Temelj koji su mi dali roditelji bio je dragocjen, ali moje su me pogreške naučile još više. Svaki put kada se suočim s važnim trenutkom u oblikovanju vlastite djece, prisjetim se poruke koju sam kao dijete imao na noćnom ormariću. Bila je to mala proročka poruka.

Izvor: catholicgentleman.com

Prijevod: M. Đ.