PRIČA NAKON PADA BLIZANACA Zašto baš ja?
„Zašto ja?” To je bilo pitanje koje je proganjalo Michaela Finea nakon što je 11. rujna 2001. uspio pobjeći iz Prvog tornja Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku.
„Kad sam se nakon nestvarnog užasa 11. rujna vratio kući, jedino što mi je bilo važno bilo je zagrliti suprugu i djecu te zahvaliti Bogu što sam ostao živ”, rekao je. „Ali zašto je meni podarena takva neizmjerna milost, dok su mnogi drugi izgubili svoje najmilije?”
Michael je često tijekom vožnje vlakom molio krunicu za svoju obitelj dok je putovao na posao — za suprugu Roxane, s kojom se vjenčao 1989., i njihovo troje djece: devetogodišnjeg Nicholasa, petogodišnju Briannu i najmlađu Samanthu, koja je u prosincu trebala navršiti godinu dana. Kad je 11. rujna 2001. izašao iz vlaka, bio je to prekrasan, sunčan utorak. Oko 7 sati ujutro stigao je u Svjetski trgovački centar na svoje radno mjesto brokera za trgovanje vrijednosnicama s fiksnim prihodom. U 8:46 American Airlinesov let 11 udario je u zgradu i izbacio ga iz stolca. Samo u njegovoj zgradi poginulo je 1.402 zaposlenika.
Ovo su dijelovi njegova potresnog svjedočanstva.
„Liftom sam se popeo na 25. kat, krenuo prema trgovačkom odjelu i ubrzo se javio na telefon jednom klijentu, dok je oko mene vladao metež užurbanog trgovačkog prostora. Zatim je, malo prije 9 sati, zaglušujuća eksplozija i snažan udarac zatresao zgradu. Doslovno sam ispao iz stolca. Zgrada se zaljuljala poput trske, ali se potom ponovno uspravila. Vani su s visine padali komadi stakla i papir. Zrakom su odjekivali vriskovi, dok su užasnuta lica pokušavala shvatiti što se upravo dogodilo. Pretpostavio sam da je možda došlo do eksplozije u restoranu na vrhu zgrade ili da se neki manji helikopter srušio na zgradu.
U roku od nekoliko sekundi prestravljeni ljudi počeli su se evakuirati. Ostao sam i javljao se na telefon, objašnjavajući drugom klijentu da se upravo dogodilo nešto strašno, ali da još ne znamo što. Zatim je, 30 sekundi nakon prvog udara, uslijedila druga eksplozija. Kasnije sam doznao da se nakon udara prvog zrakoplova mlazno gorivo izlilo u okno dizala i zapalilo. Vatrena kugla jurnula je niz okno i eksplodirala kada je stigla do predvorja. Moja stara prijateljica i kolegica Marie vikala je poput narednika, naređujući svima da izađu. Moj šef Nick posljednji je napustio trgovački odjel, odmah iza mene.
Kad sam pokušao ući u stubište, bilo je prepuno ljudi, kao sardine u konzervi. Nisam mogao ući. ‘Dragi Bože’, preklinjao sam. ‘Molim Te, dopusti mi da ponovno vidim svoju obitelj.’ Grozničavo sam gledao oko sebe. Dizala nisu radila. Nije bilo izlaza. Pogledao sam kolegu Oscara koji me pozvao.
‘Znam drugi izlaz', rekao nam je. Zahvalno smo ga slijedili do stubišta preko puta muškog zahoda. Bilo je mnogo manje i uže. Oduvijek sam mislio da su to vrata nekog spremišta. Osjetio sam olakšanje kada smo krenuli niz stepenice. Kad sam stigao na 16. kat, drugi je toranj pogođen. Osjetili smo udar i udahnuli miris mlaznog goriva. Bilo je jasno da ono što se događa nije nikakva nesreća.
Jedino na što sam mislio bile su molitve Bogu, preklinjući Ga da ponovno vidim svoju obitelj. Nisam mogao riječima izraziti ono što mi se događalo u mislima. Ipak, znao sam da Bog osjeća moje osjećaje i to je bilo sve što sam u tom trenutku mogao učiniti.
Kad sam stigao na 12. kat, stubištem je odjeknuo glas koji nam je zapovijedao da izađemo. Bila je to vatrogasna postrojba. ‘Nema šanse da ću izaći’, pomislio sam, bojeći se da se više nikada neću uspjeti vratiti unutra. Nitko se nije želio pomaknuti. Vatrogasci su se progurali pokraj nas. Priljubio sam se uz ogradu i promatrao naizgled neustrašivog zapovjednika kako se uspinje stepenicama. Iza njega bilo je dvanaestak mladića u vatrogasnim odijelima i kacigama, s nosivim sjekirama i vatrogasnim crijevom.
Žena koja je bila neposredno iza nas pokušavala je pomoći muškarcu u šezdesetim godinama da siđe niz stepenice. Bolovao je od astme, a dim koji se spuštao gotovo ga je potpuno onesposobio. Drugi kolega Bruce i ja uhvatili smo ga svaki za jednu ruku i pomogli mu da siđe. Voda iz sustava prskalica učinila je stubište skliskim pa je svaki korak prema spasenju trebalo pažljivo odmjeriti.
Napokon su se otvorila vrata prema međukatu predvorja i iz njih je potekla bujica ljudi. Policajac koji nas je vidio kako pomažemo starijem čovjeku preuzeo je brigu o njemu. Upozorio nas je da ne gledamo oko sebe, nego da samo izađemo. No bilo je nemoguće ne vidjeti žarišta požara i pougljenjene dijelove tijela razasute posvuda.”
Iako je Fineo bio na sigurnom, okrenuo se i ugledao užas ljudi koji su skakali iz zgrade. Jedan je muškarac bio zahvaćen plamenom dok je padao, ostavljajući za sobom trag dima. Fineo je bio sa svojim šefom i trojicom kolega. Njegov šef živio je u New Jerseyju i rekao im da se ukrcaju na trajekt i odu do njegove kuće. Nekoliko minuta nakon početka plovidbe, Drugi se toranj srušio. Zrak su ispunili prašina i krhotine. Donji Manhattan potpuno je nestao iz vidokruga.
Mobilne su mreže bile preopterećene pa Fineo nije mogao nazvati suprugu. Molio se Bogu da joj podari utjehu, znajući da strahuje za njegov život. Nakon dva sata napokon je uspio dobiti Roxane. Nekoliko su minuta zajedno plakali preko telefona. Promet prema gradu i iz grada bio je obustavljen pa se kući uspio vratiti tek sljedećeg dana.
Roxane i njihova djeca potrčali su mu ususret zajedno s ostalim članovima obitelji. Djeca su vikala: „Tata!” i bacila mu se u naručje. „Bio je to najslađi zvuk koji sam ikada čuo”, rekao je Fineo. „Roxane i ja plakali smo dok smo se grlili. Bio sam preplavljen zahvalnošću prema Bogu i čistom radošću što sam ponovno sa svojim najmilijima.”
Unatoč radosti i olakšanju, Fineo se tijekom mjeseci koji su uslijedili borio s krivnjom preživjeloga. Zašto je on preživio dok se drugi nikada nisu vratili svojim najmilijima?
Život se postupno ponovno počeo vraćati uobičajenoj svakodnevici, ali više nikada nije bio isti. Godinu i pol poslije, u travnju 2003., Roxane je dijagnosticiran tumor na lijevom očnom živcu. Magnetska rezonancija pokazala je da je tumor dobroćudan. Operacija je prošla dobro, ali su sljedećeg dana nastale komplikacije zbog kojih je njezino stanje postalo kritično i život joj je ponovno bio ugrožen.
Na dan operacije u bolnicu je došao svećenik, a Fineo mu je povjerio da još uvijek osjeća krivnju zato što je preživio dok mnogi drugi nisu. „Zar ne vidiš?” rekao mu je svećenik. „Tko bi se brinuo za Roxane i djecu da tebe nema? Tvoja te obitelj treba. Bog još uvijek ima zadaću za tebe.”
U tom su trenutku u Fineu počeli rasti prihvaćanje i razumijevanje.
„Ovdje sam zato što Bog još uvijek ima svrhu za mene u ovom svijetu”, rekao je. „To ne znači da oni koji su poginuli nisu užasno potrebni i da nam ne nedostaju, ali to je Božji poziv. Uvijek postoji bol i gubitak koje sami ne biramo. Ne moram osjećati krivnju zato što sam još uvijek sa svojom obitelji. Ja sam suprug i otac, ovdje po Božjem nalogu da volim i služim onima koji su dio mojega života.”
Roxane se potpuno oporavila.
„Naša su iskušenja postala naše pobjede”, objasnio je Fineo. „Radosti života postale su još veće nakon naših susreta sa smrću. Nikada ne bih odabrao proći kroz sve to, ali sam zbog toga sazrio. Mi koji smo doživjeli 11. rujna živimo dublje nego prije. Shvaćamo da je ljubav ono što je najvažnije. A to je blagoslov.”
Izvor: ncregister.com
Prijevod: M. Đ.
