Odnos roditelja i djeteta nije uzajaman

„Znate, nije zamišljeno kao uzajaman odnos”, rekla sam klijentu koji je sjedio preko puta mene u mojem psihoterapijskom uredu. Govorio je o tome kako, nakon svega što je učinio za svoju djecu – svih žrtava koje je podnio, novca koji je potrošio i vremena koje im je posvetio (a svega je toga bilo mnogo više nego što su njegovi roditelji pružili njemu!) – njegova djeca ne čine mnogo kako bi mu uzvratila taj trud. Probiti dogovoreno vrijeme dolaska kući, odbijati obiteljske filmske večeri, nevoljkost da dijele svoje misli i osjećaje, zaboravljanje da nahrane psa i iznesu smeće. Ponekad se čak čini kao da njegovi tinejdžeri namjerno nastoje otežati mu život.

Razumjela sam bol svojega klijenta. U savršenom svijetu djeca – bilo da su mala, tinejdžeri ili mladi odrasli ljudi – pokazivala bi zahvalnost i ljubav prema svojim roditeljima, pomagala u kući te iskreno brinula o interesima i dobrobiti ljudi koji su ih odgajali. Smatram da je učenje vlastite djece da budu odgovorni članovi obitelji i zajednice jedan od mojih najvažnijih roditeljskih zadataka.

Roditelji nisu neiscrpan izvor fizičkih i emocionalnih resursa i u odnosu roditelja i djeteta svakako bi trebali postojati uzajamna ljubav i briga, osobito kada djeca dosegnu određeni stupanj odraslosti. Ali uzajamnost? Ne mislim da je ona temeljno obilježje odnosa između roditelja i djece koja još nisu odrasla. Barem tijekom velikoga dijela tog razdoblja – godinama, pa čak i desetljećima – roditelji bi trebali davati svojoj djeci više nego što očekuju zauzvrat.

Moje mišljenje nije osobito kontroverzno, ali moj je klijent djelovao iskreno zatečeno kada sam iznijela ideju da mu njegova djeca tinejdžerske dobi nisu dužna pružati suradnju i naklonost samo zato što je posljednjih petnaestak godina naporno radio, brinuo se za njih i odricao se vlastitih želja kako bi zadovoljio njihove potrebe. I ne samo da mu nisu dužna pružati ljubav; barem još nekoliko godina on je zakonski obvezan materijalno se brinuti za svoje tinejdžere. Rekla bih da je također moralno obvezan nastaviti im pružati emocionalnu potporu, čak i ako se prema njemu ponašaju krajnje bezobrazno.

Dakle, odnos roditelja i djeteta nije uzajaman. Drugim riječima, roditeljstvo zahtijeva žrtvu.

Da budem jasna, to ne znači da ne treba postavljati granice ili da uzajamnost u odnosima nije važna. Naša osobna dobrobit nije uvijek najvažnija u svakoj situaciji. Ponekad se moramo odreći vlastitih želja kako bismo prednost dali potrebama drugih. Ponekad moramo malo trpjeti za dobrobit članova svoje obitelji, prijatelja i susjeda. Ponekad moramo podnijeti žrtvu.

Naravno, postoji ružna povijest u kojoj se od određenih skupina ljudi sustavno zahtijevalo da se žrtvuju za dobrobit pojedinaca iz drugih skupina. Nije prihvatljivo da su marginalizirani ljudi stoljećima bili prisiljavani na žrtvu od strane onih koji su imali moć. Ali to ne znači da nije vrijedno odreći se dijela vlastite udobnosti za dobrobit supružnika, djece, roditelja, braće i sestara, susjeda i prijatelja. Možemo osuditi podčinjavanje pojedinaca i skupina, a istodobno priznati da postoji vrijeme i mjesto kada tuđe želje i potrebe trebamo staviti ispred vlastitih. Jednostavno rečeno, postoje loše vrste žrtve, ali postoje i dobre.

Kada razmišljam o „dobroj vrsti” žrtve, padaju mi na pamet sljedeći primjeri: moj je otac pomagao pri pakiranju, vožnji i istovaru brojnih kombija za selidbu, po svakakvom vremenu, kako bi svojoj odrasloj djeci uštedio troškove selidbe. Moj suprug preuzima oko 90 posto noćnih buđenja zbog naše male djece i nikada se ne žali. Moj je brat iskoristio dva od svojih deset godišnjih dana odmora kako bi otputovao na krštenje mojega djeteta. Moja majka redovito vozi tri sata do najbliže zračne luke i natrag kako bi pokupila prijatelje i članove obitelji.

Ne želim isticati ono što je očito, ali nijedna od tih žrtava – čak ni kada je riječ o „dobrim” žrtvama – nije zabavna osobi koja ih podnosi. Naravno, moji roditelji tvrde da im je drago pomoći oko odlazaka po ljude u zračnu luku i selidbi koje obavljamo sami, a moj suprug kaže da mu nedostatak sna ne smeta. Ti su ljudi iznimno velikodušni i doista vjerujem da svi oni imaju sposobnost pronaći radost u situacijama koje same po sebi nisu ugodne (poput selidbe ili brige za dijete usred noći). Ali jednostavno nije vjerodostojno tvrditi da bi radije nosili težak ormar niz dva uska stubišta, vozili napornom i zamornom rutom ili tješili uplakano dijete u tri sata ujutro nego, primjerice, odmarali na kauču ili se naspavali. Ne, ti su ljudi podnosili žrtvu. A podnošenje žrtve, koje je u najmanju ruku neugodno, još je teže kada prevladavajuća poruka kulture glasi: „Najprije se pobrini za sebe”, zbog čega se samoodricanje u najboljem slučaju smatra nepotrebnim, a u najgorem patološkim ponašanjem.

Drago mi je što naša vjera bolje od opće kulture ističe potrebu i vrijednost žrtvovanja, odnosno darivanja samoga sebe, u malim i velikim stvarima. Pritom mislim na Isusa koji šalje dvanaestoricu učenika i nalaže im da naviještaju kako je Kraljevstvo Božje blizu, liječe bolesne i izgone zloduhe. Kada im kaže: „Besplatno ste primili, besplatno dajte” (Mt 10,8), on ih ne podsjeća samo na to da bi trebali podnositi žrtve, nego im govori i zašto: zato što su toliko toga primili.

Ali ne dajemo samo zato što smo nešto primili; naša nas vjera potiče na žrtvu i na stavljanje drugih ispred sebe jer je to dobro za našu dušu. Riječima koje se pripisuju svetom Franji Asiškom: „Dajući se prima, praštajući se zadobiva oproštenje, a umirući se rađa za vječni život.”

Kada kažem „dobro za našu dušu”, ne mislim na nešto metafizičko ili na život poslije smrti. Želim reći da sposobnost davanja bez računice ne samo da olakšava i čini boljim život drugih ljudi, nego dovodi i do osobne preobrazbe: oslobađa nas potrebe da stalno računamo tko je što dao i dobio, otvara nas zadovoljstvu koje proizlazi iz činjenja dobra te nam pomaže razvijati velikodušnost i suosjećanje.

Žrtva je bitno obilježje obiteljskoga života, baš kao što je nužna u osobnom nastojanju da razvijamo suosjećanje, otvorenost djelovanju Duha te povezanost s bližnjima i Bogom. Zato ću, čak i kada bih u nekom trenutku radije prespavala cijelu noć, izbjegla naporan posao i odmarala se na ljuljački na svojoj terasi, nastaviti moliti riječima svetog Ignacija Loyolskog:

„Nauči me, Gospodine, davati, a da ne računam cijenu.”

Izvor: uscatholic.org

Prijevod: M. Đ.