NAUK CRKVE Ovako izgleda čistilište
Katekizam Katoličke Crkve jasno potvrđuje vjeru Crkve u čistilište i očišćenje duše nakon smrti:
„Oni koji umiru u Božjoj milosti i prijateljstvu, a nisu potpuno očišćeni, premda su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju nakon smrti proći čišćenje da bi postigli svetost potrebnu za ulazak u radost neba. Crkva daje ime čistilište tom konačnom čišćenju izabranih, koje je potpuno različito od kazne osuđenih.” (Usp. br. 1030–1032.)
Na temelju tog osnovnog nauka uvijek moramo imati na umu: (1) boravak osobe u čistilištu privremen je, (2) čistilište se razlikuje od pakla i (3) osoba u čistilištu prolazi kroz očišćenje od lakih grijeha i posljedica, odnosno rana koje su grijesi prouzročili.
Što to očišćenje podrazumijeva? Kao i u paklu, postoje bol gubitka i bol osjeta, ali je težina tih patnji u paklu i čistilištu izrazito različita.
Bol gubitka za duše u čistilištu predstavlja privremenu lišenost blaženog gledanja Boga. Svatko od nas čezne biti s Bogom, gledati ga i biti obavijen njegovom ljubavlju.
Apostolska konstitucija Benedictus Deus (1336.), koju je proglasio papa Benedikt XII., definirala je da pravedne duše „vide božansku bit neposrednim gledanjem, licem u lice, bez posredovanja bilo kojeg stvorenja kao predmeta gledanja; štoviše, sama im se božanska bit neposredno očituje jasno, potpuno i otvoreno, te u tom gledanju uživaju božansku bit”.
Stoga duše u čistilištu čeznu za tim gledanjem Boga. Upravo ta čežnja i lišenost predstavljaju patnju njihove duše. Bol osjeta uključuje određenu osjetilnu patnju.
Iako to nije dogmatski definirano, tradicionalno se smatralo da ta bol osjeta uključuje neku vrstu očišćujućeg ognja koji uzrokuje patnju.
U Knjizi proroka Zaharije Gospodin kaže: „Trećinu ću provesti kroz oganj, pročistit ću ih kao što se pročišćava srebro i iskušati ih kao što se iskušava zlato” (13,9). Rabinska škola Šamaja tumačila je ovaj odlomak kao očišćenje duše Božjim milosrđem i dobrotom, koje je priprema za vječni život.
Sličan odlomak nalazimo u Knjizi Mudrosti (3,1–9):
„Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se muka neće dotaći. … Malo prokušani, velike će sreće biti, jer ih Bog iskuša i nađe dostojnima sebe. Kao zlato u peći, on ih prokuša i primi ih kao žrtvu paljenicu.”
Zamislimo sliku zlata ili srebra „iskušanog ognjem”. Kada se ti plemeniti metali vade iz zemlje, uz njih se nalaze i drugi minerali ili stijene. Ognjem se te nečistoće odvajaju, a ostaje čisto zlato ili srebro.
U istom smislu, duša koja u sebi nosi nečistoće lakoga grijeha ili rane koje je grijeh prouzročio najprije mora biti očišćena – odnosno mora biti „prokušana ognjem”.
Možda bi suvremenija usporedba bila zračenje u liječenju raka, kojim se „spaljuju” stanice raka. Iako je takvo liječenje vrlo bolno, postoji nada da će se čovjek nakon njega vratiti zdravlju.
U pozitivnijem svjetlu, sveti Franjo Saleški pisao je o patnjama čistilišta, ali i o tome kako su one ublažene utjehama koje ih prate:
„O pomisli na čistilište možemo izvući više utjehe nego straha. Većina onih koji se toliko boje čistilišta više misli na vlastite interese nego na slavu Božju; to proizlazi iz činjenice da misle samo na patnje, a ne uzimaju u obzir mir i sreću koje ondje uživaju svete duše. Istina je da su muke tako velike da se ni najveće patnje ovoga života s njima ne mogu usporediti; ali unutarnje zadovoljstvo koje ondje uživaju takvo je da mu se nijedan zemaljski blagostanje ni zadovoljstvo ne mogu mjeriti. Duše su u neprestanoj sjedinjenosti s Bogom.” (Espirit de St. Francois de Sales, IX, str. 16, citirano prema djelu Purgatory vlč. F. X. Shouppea, DI.)
Slično tome, papa Ivan Pavao II. u knjizi Prijeći prag nade povezao je „živi plamen ljubavi” o kojem govori sveti Ivan od Križa s naukom o čistilištu:
„‘Živi plamen ljubavi’ o kojem govori sveti Ivan prije svega je očišćujući oganj. Mistične noći koje ovaj veliki crkveni naučitelj opisuje na temelju vlastitoga iskustva na određeni način odgovaraju čistilištu. Bog dopušta čovjeku da prođe kroz takvo unutarnje čistilište njegove osjetilne i duhovne naravi kako bi ga doveo do sjedinjenja sa sobom.
Ovdje se ne nalazimo pred pukim sudom. Stajemo pred samom snagom ljubavi. Prije svega, Ljubav je ta koja sudi. Bog, koji je Ljubav, sudi kroz ljubav. Ljubav zahtijeva očišćenje prije nego što čovjek bude spreman za ono sjedinjenje s Bogom koje je njegov konačni poziv i sudbina.”
Stoga nam se još jednom nameće vrlo pozitivna slika čistilišta.
Ipak, stare slike duša koje trpe u ognju čistilišta trebale bi nas već sada potaknuti na redovit ispit savjesti, pristupanje sakramentu pomirenja i činjenje pokore. Potrebne su nam milosti koje primamo kroz molitvu, a osobito kroz svetu euharistiju.
Moramo već sada nastojati živjeti sveto i održavati snažno i prisno zajedništvo s Gospodinom. Takav stav i takva praksa najbolja su priprava za trenutak kada napustimo ovaj svijet i budemo morali pred Gospodinom položiti račun za svoj život.
Izvor: catholicherald.com
Prijevod: M. Đ.
