POČETAK DANA JE VAŽAN Izmoli 3 Zdravomarije

Način na koji ustajemo ujutro i spremamo se za počinak navečer mnogo govori o tome tko smo. Ti prvi i posljednji postupci u danu otkrivaju – gotovo i nehotice – ono što nosimo u srcu. Tu na površinu izlaze naše najdublje želje, najčvršće ukorijenjene naklonosti i ono što smatramo vrijednim naše trenutačne pažnje. Majka ili otac prije spavanja pobrinut će se da im je novorođenče udobno smješteno, a čim se probude, odmah odlaze do kolijevke. Štoviše, ono što činimo odlazeći na počinak i budeći se ne otkriva samo ono što volimo, već i simbolički nagovještava našu sudbinu. San je oduvijek bio slika smrti, a otvaranje očiju svakog jutra – slika rođenja.

Evanđelje nam pokazuje kako je Gospodin proživljavao te trenutke dana. Tiho se povlačio u zoru kako bi ostao nasamo s Ocem (usp. Mk 1, 35), a vidimo ga i duboko uronjenog u molitvu u noći koja je prethodila njegovoj Muci (usp. Mk 14, 32). Crkva od najranijih stoljeća nastoji nasljedovati Isusa: kršćani su nastojali moliti u osvit dana, u suton, pa čak i u dubokoj noći. 

Povjeravanje našeg sna Marijinoj zaštiti

Kada se obraćamo Mariji u najpoznatijoj molitvi, molimo je da moli za nas „sada i na času smrti naše”. To je molba koja obuhvaća cjelokupno naše postojanje: konkretnu sadašnjost – s njezinim borbama i krhkostima – te trenutak našeg konačnog odlaska. Uz taj posljednji čas vezana su obećanja koja pružaju utjehu jednaku onima vezanima uz karmelski škapular. Stoga je razumljivo da se kršćani obraćaju Mariji i kada pada noć. 

Svaki dan koji završava u malom doziva u svijest svršetak života, a počinak – slika smrti – tako postaje prigoda za pouzdano prepuštanje. Čitava Crkva svakodnevno živi tu gestu: Bogoslužje časova završava marijanskom antifonom na kraju Povečerja, čime se naš san povjerava Marijinoj zaštiti.

Za kršćane, Djevica je zvijezda jutarnja koja naviješta zoru, ali i zvijezda mora koja nas vodi i krijepi usred tame. Sveti Bernard to je izrazio ovako: „O ti koji se osjećaš daleko od čvrstog tla, kojeg bacaju valovi ovoga svijeta, usred oluja i bura – ako ne želiš doživjeti brodolom, ne skreći pogled sa svjetla te Zvijezde: zazovi Mariju!” I dodaje: „U opasnosti, u nevolji, u dvojbi, misli na Mariju, zazovi Mariju. Ako nju slijediš, nećeš zalutati. Ako joj se moliš, nećeš očajavati. Ako na nju misliš, nećeš pogriješiti. Ako te ona drži, nećeš pasti. Ako te ona štiti, ne trebaš se bojati. Ako ti je ona vodilja, nećeš se umoriti. Ako ti je ona milostiva, zasigurno ćeš stići do cilja.”

Značajno je da se upravo usred ratnih nedaća u Djelu ukorijenio običaj molitve triju „Zdravomarija” prije počinka. Bio je to konkretan izraz pouzdanja u sigurnu Marijinu pomoć u svakoj poteškoći, bilo velikoj ili maloj. U istom je govoru, u kojem je uveo tu pobožnost, sveti Josemaría objasnio: „Prepustite se, dakle, sve više u ruke naše svete Majke Marije; sve se više uzdajte u njezinu pomoć. Odlučite se obraćati njoj, ne samo u velikim opasnostima duhovnog života, već i u svakodnevnim borbama s našim neprijateljem. Znam da ćete, s tom odlukom – čak i ako u trenutku kušnje zaboravite zatražiti njezinu pomoć – ipak primiti tu pomoć.”

Obraćanje Mariji bilo je stalna sastavnica života utemeljitelja Opusa Dei, kao što je to i u životima onih koji su slijedili isti put. Obraćanje njoj prije odlaska na počinak može biti način da ponovno otkrijemo njezinu blizinu i da se podsjetimo kako je naš život dar koji smo primili. Zatvaramo oči svjesni da nam je potrebna njezina pomoć, a to možemo učiniti riječima poput ovih:

"Mi smo tek slabašna bića, Gospodine, no silno Te ljubimo i čeznemo za tim da Te ljubimo još više, jer smo Tvoja djeca. Računamo na svu Tvoju moć, kao i na svu našu bijedu. Svjesni svoje bijede, poput male djece pohrlit ćemo u zagrljaj naše Majke, u krilo Majke Božje – koja je i naša Majka – te u srce Krista Isusa. Primit ćemo svu snagu, svu moć, svu odvažnost, svu velikodušnost i svu ljubav koju Bog, naš Gospodin, čuva za svoja vjerna stvorenja. Bit ćemo sigurni, djelotvorni i radosni te ćemo – tom božanskom snagom i uz pomoć svete Marije – ispuniti svetu Božju volju."

Srce sjedinjeno u jedno

Ratni kontekst čini razumljivom zabrinutost za one koji su pripadali Djelu, a osobito za različite načine na koje bi njihova odlučnost da žive kršćansku krepost čistoće mogla biti stavljena na kušnju. I doista, hedonizam koji se otada proširio te seksualizacija koja je prožela našu kulturu posljednjih desetljeća nisu baš stvorili povoljno ozračje. 

Među različitim sredstvima koja potiču tu krepost, molitva zauzima povlašteno mjesto. Riječi molitve „Zdravomarijo”, koje odjekuju pozdravom arkanđela Gabrijela, pred nas stavljaju prizor Navještenja. Marija čuje božansku poruku i jednostavno pita: „Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” (Lk 1, 34). Bila je toliko uvjerena da je dar njezina djevičanstva bio mio Bogu da nije mogla shvatiti kako bi se od nje sada moglo tražiti išta drugo. „Tek kad joj sveti Gabrijel odgovori da se to neće dogoditi po čovjeku, nego po izvanrednom čudu, te da će njezino djevičanstvo i njezino božansko majčinstvo ići zajedno – tek tada naša Majka, Kraljica čistoće, ona koja će uvijek bdjeti nad srcima moje djece i nad mojim vlastitim siromašnim srcem – tek tada izgovara svoj fiat. Sine moj, razmisli o tome koliko je sveta Marija posve čista.”

Svake večeri, prije nego što dan završi, taj nas običaj potiče da od Marije molimo čistoću srca – onu čistoću koja nas čini blaženima i sposobnima gledati Boga (usp. Mt 5,8). U čemu se sastoji ta čistoća? Moglo bi se reći da je riječ o želji za samo jednom stvari, o životu sa srcem koje je sjedinjeno. Nekoliko evanđeoskih prizora ističe važnost tog unutarnjeg jedinstva. Gospodin kaže bogatom mladiću: „Jedno ti nedostaje: idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom” (Mk 10,21). Isus od njega traži upravo ono što je ispunjavalo njegovo srce. Ujedno upozorava svoje učenike: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan...” (Mt 10,37-38).

Imati čisto srce znači nemati u njemu ljubavi koja bi bila veća od naše ljubavi prema Bogu. Ili, bolje rečeno, nemati u njemu ljubavi koja bi predstavljala zapreku našoj ljubavi prema Bogu. Jer upravo ta ljubav – kada Gospodin doista zauzima središte duše – daje jedinstvo svim željama srca, pročišćavajući ih i usklađujući; tako ona postaje svojevrsno središte zračenja iz kojega učimo ispravno ljubiti sve ostalo.

To očišćenje upućuje na bitku koja se ne vodi izvan nas, nego u svakom pojedincu. Da bismo vidjeli Boga – to jest, da bismo razlučili njegovu volju i prepoznali njegovu prisutnost u sakramentima i u drugima, osobito u onima kojima je to najpotrebnije – moramo osloboditi svoja srca od obmana i navezanosti koje nas navode da želimo ono što, duboko u sebi, zapravo ne želimo. „To nutarnje očišćenje podrazumijeva prepoznavanje onog dijela srca koji je pod utjecajem zla (...) kako bismo naučili umijeće da uvijek dopustimo Duhu Svetomu da nas poučava i vodi. Put od bolesna srca, od grešna srca, od srca koje ne vidi dobro jer je u grijehu, do punine svjetla srca, djelo je Duha Svetoga. On je taj koji nas vodi na tom putu. I tako, tim putem srca, dolazimo do toga da 'vidimo Boga'.”

Suvremeni život, obilježen žestokim ritmom i stalnom raspršenošću, donosi dodatnu poteškoću. Obveze, projekti i neuspjesi gomilaju se u nama. Osjećamo umor koji nam katkad oduzima mir: trčali smo za onim što je hitno, a zanemarili ono što je važno. Tada shvaćamo da se pravi mir ne nalazi u mnoštvu podražaja ni u trci za dobrima ovoga svijeta, već u ljubavi Božjoj. To je „tajna gibanja ljudskog srca: povratak izvoru vlastita bića, uživanje u radosti koja nikada ne prestaje, koja nikada ne razočarava. Nitko ne može živjeti bez smisla koji nadilazi ono što je prolazno, ono što nestaje. Ljudsko srce ne može živjeti bez nade, bez spoznaje da je stvoreno za puninu, a ne za oskudicu.”

Uz običaj molitve triju „Zdravomarija” privodimo dan kraju svjesno vraćajući srce u njegovo središte. U trenucima posebna umora, dok nosimo teret cijeloga dana, a srce nam se možda raspršilo na manje važne stvari, otvoreno govorimo Isusu i njegovoj Majci što doista želimo. Prije nego što sklopimo oči, kad više nema obveza ni riječi, prisjećamo se izvora svoga bića i radosti koja ne razočarava. Taj čin ima osobitu vrijednost upravo zato što dolazi na kraju: poput tiha sažetka dana, on očituje kamo želimo da naš život na koncu teži.

Marija je Majka lijepe ljubavi jer je znala željeti samo jednu stvar, jer je svaki trenutak živjela usmjerena na to da ugodi Bogu. Ona nam može pomoći – i danas, u tim posljednjim trenucima dana – da sjedinimo svoj nutarnji život i sačuvamo onu čistu čežnju koja daje jedinstvo i smisao cijelom našem životu.

Izvor: opusdei.org