FRA ANTE VUČKOVIĆ ZA MUŽEVNI BUDITE: Obitelj može biti slika blizine, ali i krik odbačenosti

Svakodnevna svetost, obiteljski odnosi, padovi i ponovno ustajanje neke su od tema kojih smo se dotakli u razgovoru s fra Antom Vučkovićem. „Obitelj može biti slika blizine i krik odbačenosti, skrovito mjesto nježnosti, ali i mjesto straha, manipulacije, iskorištavanja i podjela“, poručio je između ostalog naš sugovornik. A zašto se trebamo usuditi doći pred Boga baš takvi kakvi jesmo, doznajte u nastavku. 

Razgovor vodio i uredio: Matija Đudarić

Drugi vatikanski sabor snažno je naglasio da su svi kršćani, bez obzira na stalež, pozvani na puninu kršćanskog života i svetost. Što danas, u svakodnevnom životu, zapravo znači biti svet?

Sveto je ono što se razlikuje od profanoga. Sveto je ono što je posvećeno Bogu ili, još više, ono što je posvećeno Božjom prisutnošću. Gdje je Bog, tamo je sveto. Bog je izvor života. Što je netko bliže Bogu, to je bliže punini života. Punina života je život s Bogom. Svetost je onda zajedništvo s Bogom.

Zajedništvo uključuje prisutnost. Ono raste kada smo u odnosu prisutni sa svime što jesmo. Što je više zadrške, odmaka i odvojenosti, manje je zajedništva. Zajedništvo se gradi tako da se otvaramo Bogu i dopuštamo mu da nas oblikuje kako bismo sve više postajali ono za što smo stvoreni.

Svetost počinje Božjom blizinom i darom, a naš je odgovor prihvatiti taj dar i surađivati s njim. Svetost nije besprijekornost. Ona uključuje trud da otkrijem zašto sam stvoren, da prepoznam što mi je dano kako bih mogao ispuniti poslanje, da otkrijem Božju volju za svoj život i svoje mjesto u svijetu te da to što bolje ostvarim. Uključuje i trud da ono što živim izvana bude u skladu s istinom koju nosim u sebi.

Svetost je trud oko istine. Sve što smo dotaknuli tiče se svakog čovjeka. Nitko od nas nije vlastitom odlukom došao na svijet. Svi imamo urođenu težnju za puninom života. Svi čeznemo za punim zajedništvom. Onaj tko otkrije odnos s Bogom i povjeruje mu otkriva da iza te čežnje koju nosi u sebi stoji dobrota Stvoritelja i da je moguće ući u odnos s njim. Taj odnos živimo u molitvi. U Katoličkoj Crkvi on se hrani i produbljuje sakramentima. Po njima primamo Božju milost i rastemo u zajedništvu s nevidljivim Bogom.

Često svetost povezujemo s izvanrednim ljudima, velikim žrtvama i herojskim djelima. Kako običan čovjek može prepoznati da se njegov poziv na svetost ostvaruje upravo u njegovoj obitelji, na radnom mjestu, u susjedstvu i svakodnevnim odnosima?

Što ljubav, što Bog danas traži od mene u okolnostima u kojima stvarno živim? U koje odnose i u koje područje života mogu unijeti ljubav i dobrotu na način na koji to nitko drugi ne može učiniti umjesto mene? To je mjesto moje svetosti.

Jedan otac ne može naći zamjenu za svoju očinsku ljubav prema kćeri. Jedna supruga ne može ni u kojem drugom ljudskom odnosu pokazati bračnu ljubav kao u odnosu prema svome mužu. I tako redom. Život nas stavlja pred svakodnevne zadatke. Nekad će to biti razgovor s djetetom, nekad vožnja autom do vrtića, a nekad odluka da se nekome javim. U takvim postupcima čovjek uči darivati svoje vrijeme i sposobnosti. Kad svoje vrijeme i pozornost darujemo iz ljubavi, činimo svijet boljim. U njemu se otvara prostor za Božju blizinu. Pokazuju se svjetla svetosti.

Dobro je promatrati i plodove svoga rada, postupaka i riječi. Može se, naravno, pojaviti i osjećaj zadovoljstva. No osjećaj duhovnog zadovoljstva sam po sebi nije dovoljno mjerilo. Puno govori to kako se uz nas osjećaju ljudi s kojima svakodnevno živimo. Nekada nas drugi vide jasnije nego mi sami sebe. Naravno, posljednja riječ uvijek pripada Bogu.

Pritom vjernost obvezama uključuje razboritost. Potrebno je znati odmoriti se, prihvatiti pomoć i poštovati vlastite granice. I u tome učimo poniznost: svijet i ljudi koje volimo ne ovise samo o nama.

Može li se reći da je krštenje svojevrsni početak čovjekova životnog poziva, a ne samo jedan događaj iz djetinjstva? Što krštenje mijenja u načinu na koji čovjek razumije sebe, svoj život i svoje odnose s drugima?

Katekizam nam kaže da je krštenje temelj kršćanskoga života: po njemu smo oslobođeni grijeha, preporođeni kao Božja djeca, sjedinjeni s Kristom i uključeni u Crkvu. Ono uspostavlja pripadnost koja obuhvaća cijeli život.

Pripadnost Kristu mijenja moj pogled na samoga sebe i moju ulogu u svijetu. Moja se vrijednost ne mjeri uspjehom, ugledom ili tuđim mišljenjem. Iz odnosa s Kristom crpim snagu da odgovorno prihvatim ono što mi život donosi.

Krštenje me također povezuje s Crkvom, sa zajednicom i životom u njoj. Vjera se živi s drugima i za druge. Živim je u obitelji, župi, molitvenoj zajednici, među ljudima s kojima volontiram. Zato se pitanje poziva tiče i toga kako koristim svoje darove, kako radim i kome mogu pomoći.

Krštenje najčešće primamo u djetinjstvu, u vjeri Crkve, uz odgovornost roditelja i kumova da nas prate u rastu u vjeri. Ono traži osobni odgovor koji postupno sazrijeva dok odrastamo i preuzimamo odgovornost za svoj život. Tijekom života učimo svjesno prihvaćati i živjeti ono što nam je u krštenju darovano.

U Lumen gentiumu svetost se povezuje s ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Kako razlikovati stvarnu kršćansku ljubav od naše potrebe da budemo prihvaćeni, potrebni drugima ili da kontroliramo njihove živote?

Naša potreba da budemo prihvaćeni i potrebni drugima često je isprepletena s našom sposobnošću da druge prihvaćamo, ljubimo i činimo im dobro. U svakodnevnim odnosima zato trebamo iskreno provjeravati čije dobro zapravo tražimo. Uvijek se možemo pitati iz kojih motiva i potreba nešto činimo. Činim li dobro zbog samoga dobra ili zbog potrebe da me netko vidi, cijeni i pohvali? Mogu li prihvatiti da netko odbije moju pomoć? Radujem li se kada osoba postane samostalnija i manje me treba? 

Takva pitanja otkrivaju koliko u našoj brizi ima slobode, a koliko očekivanja da nam drugi uzvrate privrženošću ili poslušnošću. Potreba da budemo voljeni ljudska je. Nema u njoj ničeg lošeg. No potrebno je prepoznati kada zbog nje počnemo upravljati tuđim životom. Ljubav poštuje dostojanstvo i slobodu drugoga, a može zahtijevati i težak razgovor ili jasno postavljenu granicu. Naše su pobude često pomiješane. Naši motivi nisu uvijek čisti niti su nam do kraja jasni. U molitvi, iskrenom preispitivanju i razgovoru s osobom od povjerenja možemo ih postupno razjašnjavati i učiti ljubiti zrelije.

U priči o Jakovu vidimo koliko su obiteljski odnosi složeni: rivalstvo, prijevara, povrijeđenost, bijeg, ali i pomirenje. Može li upravo obitelj biti jedno od najvažnijih mjesta na kojem se provjerava naša svetost?

Da. Već prva knjiga Biblije velik dio svojega pripovijedanja posvećuje obiteljskim odnosima. To dobro pokazuje koliko su nam oni važni i koliko određuju naš život. Obiteljski odnosi životna su mreža u kojoj se krećemo cijeloga života. Obitelj je škola života. U njoj možemo doživjeti najdublje prihvaćanje i najbolnije povrede. U njoj učimo ljubiti i biti ljubljeni, ali u njoj se događaju i odbacivanja koja nas mogu obilježiti za cijeli život.

Obitelj može biti slika blizine i krik odbačenosti, skrovito mjesto nježnosti, ali i mjesto straha, manipulacije, iskorištavanja i podjela. Upravo je zato važno što u svojim obiteljskim odnosima činimo i što u njima učimo: opraštati, nesebično ljubiti, postavljati granice, otići i osnovati vlastito obiteljsko gnijezdo, vratiti se i zatražiti oproštenje, brinuti se za drugoga.

Tko smo i kakvi smo osobito jasno dolazi do izražaja u našim obiteljskim odnosima. U drugim odnosima često pokazujemo samo neki dio sebe. U obitelji mnogo toga izlazi na vidjelo pa je ona velika prigoda za istinu i rad na sebi.

Isus u Evanđelju često poziva ljude da ga slijede usred njihova konkretnog života. Što nam, primjerice, pozivi Petra, Mateja ili Zakeja govore o tome da Bog čovjeka ne poziva tek nakon što „uredi svoj život“, nego upravo ondje gdje se nalazi?

Petar susreće Isusa i postaje svjestan vlastite grešnosti. Pred tom spoznajom najprije moli Isusa da ode od njega. No Isus ga ohrabruje i poziva, a Petar se odvažuje poći za Učiteljem upravo nakon što je vidio svoju grešnost i nedostojnost. Naša nedostatnost može postati razlog da idemo za Učiteljem. Ne idemo nakon što uredimo svoj život. Idemo za njim jer ga želimo urediti.

Matej je carinik. Njegova služba određuje način na koji ga ljudi doživljavaju. A Evanđelje kaže da Isus ugleda čovjeka zvanog Matej. U tome možemo prepoznati pogled koji u čovjeku vidi više od njegove službe i društvenog položaja. Isus vidi čovjeka koji ima ime i pred kojim se može otvoriti drukčiji životni put. Matej ustaje i polazi za Učiteljem. Taj odgovor možemo razumjeti kao otvaranje drukčijoj viziji života i vlastite uloge u svijetu.

Zakej je bio niska rasta, bogat i nadcarinik. Njegova malenost i njegov visoki položaj mogu nam poslužiti kao slika naših pokušaja da osjećaj nedostatnosti nadoknadimo uspjehom, novcem ili priznanjem. Evanđelje ne govori da su to bili Zakejevi motivi, ali njegova priča otvara prostor da prepoznamo vlastite nesigurnosti i načine na koje ih pokušavamo prikriti.

Kad ga Isus ugleda, pozove ga da siđe sa stabla jer želi biti gost u njegovu domu. U tom pozivu možemo čuti i poruku da pred njim ne moramo dokazivati svoju vrijednost veličinama koje društvo cijeni. Isus želi susresti konkretnog čovjeka. Zakej ga prima s radošću, a susret dobiva vrlo konkretne posljedice: odlučuje darovati polovicu imanja siromasima i četverostruko nadoknaditi onima koje je prevario.

Nekada je dovoljan jedan odnos u kojem smo prihvaćeni da se prestanemo dokazivati i počnemo živjeti slobodnije. Kod Zakeja ta sloboda postaje vidljiva u drukčijem odnosu prema imetku i ljudima.

Zato ne trebamo odgađati molitvu, obraćenje ili povratak sakramentima dok sami ne riješimo sve svoje slabosti. Bogu možemo pristupiti s istinom o sebi. Njegov poziv ujedno traži odgovor: spremnost da učimo, napuštamo grijeh i popravljamo ono što smo narušili.

I za kraj: kada biste našim čitateljima trebali uputiti jednu poruku o krštenju, osobnom pozivu i svetosti – osobito onima koji misle da su predaleko od Boga, da su zakasnili ili da njihov obični život nema nikakvu posebnu duhovnu vrijednost – što biste im poručili?

Poručio bih im da se usude doći pred Boga upravo s onim što ih sada opterećuje. Možda nose žaljenje zbog prošlosti, možda dugo nisu molili ili misle da nemaju ništa vrijedno ponuditi. No upravo takvi kakvi jesmo i s onim što sada proživljavamo možemo započeti iskren razgovor s Bogom i ući u odnos s njim.

Ne moramo odmah imati odgovor na cijeli svoj život. Ponekad je početak priznanje da trebamo pomoć.

Naš svakodnevni život pruža nam prigode za ljubav koju nitko drugi ne može darovati umjesto nas ni na posve isti način. Postoje ljudi koje možemo saslušati, nepravde koje možemo odbiti i dobro koje možemo učiniti. Tu naš odgovor Bogu postaje konkretan. Počnimo od onoga što nam je danas povjereno i dopustimo da nas Bog vodi.

Sveti Franjo poticao je braću da iznova počnu služiti Gospodinu, smatrajući da su dotad učinili malo ili ništa. U tom duhu možemo i mi reći: počnimo danas!