MIKE SCHMITZ Mislio sam da je Crkva u krivu, a ja u pravu
Osvrćući se na svoj put prema svećeništvu, Mike Schmitz, koji služi kao kapelan Newmanova centra na Sveučilištu Minnesote u Duluthu, priznao je da se nakon četiri godine studiranja teologije na katoličkom fakultetu njegov odnos prema vjeri pretvorio u otvoreno nezadovoljstvo, pa čak i mržnju.
„Išao bih svakoga dana na misu i cijelu bih se misu podsmjehivao… Kad god bi se nešto poučavalo, samo bih kolutao očima… Ne, to je jednostavno bilo: ‘Crkva je u krivu, a ja sam u pravu.’”
Svoj bijes pripisuje vlastitim unutarnjim borbama.
„Moj vlastiti ponos — i upravo ćemo o tome govoriti: Je li za to kriv netko drugi? Ne. Jesam li ja kriv? Apsolutno.”
Posebno su mu teško padali crkveni nauk o ljudskoj spolnosti i kontracepciji, uključujući encikliku Humanae vitae. Nezadovoljavajući i odbacujući odgovori koje je dobivao od svojih mentora sve su više produbljivali razdor.
„Sva ta druga učenja koja su na neki način nastavak ovoga također nemaju smisla”, prisjetio se kako je tada razmišljao. „I tako je u meni jednostavno rastao taj osjećaj ogorčenosti.”
Prekretnica se dogodila dok je služio kao misionarski učitelj u Srednjoj Americi. Kada je mladi svećenik, otac Tony, organizirao seminar o enciklici Humanae vitae, Mike Schmitz došao je s čvrstom namjerom da pobije njegove tvrdnje.
„Sjeo sam. Mislio sam: ‘Hajde, izvoli. Spreman sam.’”
Umjesto da se poziva samo na autoritet, otac Tony iznio je jasan i razuman prikaz dostojanstva ljudske ljubavi.
„Na kraju njegova izlaganja doživio sam nešto nevjerojatno — radost spoznaje da sam bio u krivu. Shvatio sam da sam cijelo to vrijeme bio u krivu”, prisjetio se otac Schmitz.
To ga je potaknulo na daljnje razmišljanje:
„Cijelo sam ovo vrijeme bio u krivu, a Crkva je bila u pravu. U čemu sam još u krivu?”
Taj je trenutak slomio njegov intelektualni ponos i otvorio ključno pitanje:
„Čekaj malo. Je li moguće da zapravo mogu vjerovati Crkvi?”
Intelektualni preokret izravno je doveo do dubokog suočavanja sa samim sobom.
„Znao sam koji su grijesi… Ali treba mi Spasitelj. Trebam oproštenje. Sam sebi ga ne mogu dati.”
Spoznaja da crkveni nauk sadrži istinu prisilila ga je da se suoči s mogućnošću svećeničkog poziva — poziva kojemu se dugo opirao jer bi njegovo prihvaćanje značilo odricanje od vlastitih planova.
„Ako je Crkva istinita i ako me Bog poziva na ovaj poziv, onda moram reći: ‘Da’”, shvatio je.
„Ali ako Crkvu treba ispravljati… ako ja mogu stajati iznad Crkve i suditi joj, onda ne moram biti svećenik.”
Dio tog predanja značio je i odustajanje od ozbiljne veze sa ženom do koje mu je bilo duboko stalo. Na pitanje je li mu bilo teško napustiti takvu budućnost, otac Schmitz nije oklijevao:
„Da, naravno… Nedostajala mi je svakoga dana.”
Srž prispodoba
Godinama poslije, stojeći pred 1.600 ljudi u Dublinu, Schmitz i dalje svoju glavnu poruku temelji na istom susretu s istinom.
Kada ga je Flynn upitao što bi želio da ljudi ponesu sa sobom nakon njegova predavanja, otac Schmitz prisjetio se trenutka nakon jednog ranijeg predavanja kada mu je jedan svećenik rekao nešto jednostavno:
„Zbog ovoga želim bolje upoznati Isusa.”
„Pomislio sam: ‘To je tako dobro’”, rekao je Schmitz.
„Želim da svatko tko dođe bude… još više privučen Isusu, da bolje upozna njegovo Srce… To je ono što Bog govori: u osnovi, ovo je ono što trebate znati o mome Srcu. Ovo je ono što trebate znati o tome tko ste vi u mojim očima.”
Izvor: ncregister.com
Prijevod: M. Đ.
