ALKOHOL Mislio sam da će mi pomoći, a ono…

Svaki tjedan, na putu prema sastanku skupine za oporavak, prolazim automobilom pokraj prekrasnog parka. Tijekom vožnje uvijek primijetim jednu određenu klupu i podsjetim se da se upravo ondje „to” dogodilo — Gospodinovo čudesno ozdravljenje od mojeg alkoholizma.

U skupinu za oporavak došao sam 2013. godine. Bio sam prikriveni svakodnevni pijanac, očajnički želeći „staviti svoj problem pod kontrolu”. Uspijevao sam povremeno ostvariti određeno razdoblje trijeznosti, radio sa svojim pratiteljem i dolazio na sastanke, ali nisam mogao ostati trijezan. Tijekom te prve godine mnogo sam puta ponovno počinjao piti. Nisam ni slutio da me svaki novi pad zapravo približavao spoznaji.

Moj posljednji povratak alkoholu dogodio se nakon što sam izdržao 60 dana trijeznosti. Bez ikakva razmišljanja ušao sam u trgovinu alkoholom i uzeo bocu. Nije bilo nikakve odluke ni unutarnje borbe — i samo tako ponovno sam se vratio svakodnevnom pijenju.

Moj mi je pratitelj predložio da zapišem svoje misli koje su prethodile sljedećem piću. Sutradan smo se susreli na toj klupi u prekrasnom parku blizu mojega doma i počeo sam čitati ono što sam zapisao:

Probudio sam se i osjećam se užasno… Danas neću piti… Imam toliko toga za napraviti, a piće bi mi pomoglo da sve obavim. Neću piti… možda bih ipak trebao nešto kupiti, za svaki slučaj ako mi zatreba… Možda mi počne biti loše? Ne, neće! Neću čak ni otići u trgovinu. Ako odem, nešto ću kupiti. Ali trebaju mi borovnice. Dobro, otići ću u trgovinu, ali neću kupiti ništa za piće. Neću čak ni prolaziti pokraj police s pićima.

Odmah odlazim do police s alkoholnim pićima i stavljam malu bocu alkohola u košaricu.

Neću je popiti osim ako baš očajnički ne budem morao. Ali što ako je ipak popijem pa mi poslije zatreba još?

Vraćam se do police s alkoholnim pićima i uzimam punu bocu alkohola.

Kupit ću bocu, ali je neću popiti. Nije ništa strašno ako je popijem. Samo ću pričekati dok ne odem u krevet, a onda ću popiti samo jedno piće i zaspati. Mogao bih je popiti i prije toga. Dobro, ali pričekaj samo jedan sat. Obruč se steže. Ovdje je, skrivena, ali nadohvat ruke i ne mogu prestati misliti na nju. Moj je um podijeljen na dva glasa. Jedan mi govori: „Samo pričekaj još jedan sat, djeluje, možeš ti to.” Drugi ponavlja: „Ionako ćeš popiti, pa možeš to učiniti odmah. Samo se nepotrebno mučiš. Treba ti. Osjećat ćeš se mnogo bolje.”

Uzimam bocu i ponovno je spuštam, pa opet uzimam i spuštam. Napokon pijem samo da utišam te glasove.

Molim vas, prestanite i neka već jednom bude gotovo. Nije uspjelo. Upravo sam popio još jedno piće. Osjećam se užasno. Zašto, zašto sam to opet učinio? Mrzim sebe. Tako sam glup. Tako sam slab. Molim te, pomozi mi da prestanem. Molim te, molim te, Bože, pomozi mi. Pomozi mi.

Ono što sam zapisao u dnevnik slika je pakla na zemlji u kojem sam živio iz dana u dan. Bio sam mučen prije i poslije svakog pića.

Kako nisam mogao vidjeti tu užasnu stvarnost onakvom kakva je doista bila?

To je bilo alkoholno ludilo i poricanje — djelovanje moći koju je bolest imala nada mnom. A moć koju je još uvijek imala nada mnom bila je izravan rezultat moje samovolje i ponosa.

I dalje sam želio upravljati svime. I dalje sam želio čarobno piće za koje sam bio uvjeren da će mi omogućiti da preuzmem kontrolu nad svojim životom, boli i patnjom, kao i sposobnost da preoblikujem svijet prema vlastitim pravilima.

Nisam se htio odreći te iluzije moći. Nisam mogao shvatiti da sam uhvaćen u zamku sa „žicom koja se steže oko mog vrata“. Što sam se više borio, omča je postajala sve čvršća. Sav moj ponos, znanje i volja bili su beskorisni. Bilo je jasno da me nijedna ljudska sila ne može osloboditi alkoholizma.

Tijekom godine prije tog posljednjeg recidiva, moj pratitelj i ja smo detaljno razgovarali o mojoj Višoj Sili. Nedostatak vjere nikada mi nije bio prepreka. Nisam imao problema vjerovati da „Bog može i hoće ako Ga se traži“. Kroz svoju katoličku vjeru sam učea da je Bog svemoguć i milosrdan, da me voli bezgranično i da je poslao svog jedinog sina da umre za mene. Znao sam da imam Spasitelja i znao sam tko je On. Znao sam da je Isus bio sa mnom kroz sve i dao mi hrabrost da uđem u sobe oporavka i da osjetim snagu da ostanem i budem iskren kroz sve moje recidive.

Ali tamo, na toj klupi sa svojim pratiteljem, osjetio sam da me Isus konačno vodi do spoznaje da me samo Bog može osloboditi alkoholizma. Odjednom sam vidio izbor pred sobom jasan kao dan, i to nije bio izbor piti ili ne piti. Bio je to izbor ostati u samovolji i držati se svog ponosa ili sve prepustiti Bogu. Sve to. Prva tri koraka u Anonimnim alkoholičarima mogu se sažeti ovako: „Ja ne mogu, On može, mislim da ću Mu dopustiti.“ Konačno sam ove korake shvatio k srcu i predao svoje piće i sebe Bogu.

I glasovi su prestali. U mom umu i duši vladala je velika tišina i znao sam s dubokom sigurnošću da je gotovo. Osjećao sam odsutnost ovisnosti. Problem je čudesno uklonjen i od tada nisam pio.

Tog dana sam otišao s klupe u parku s osjećajem snage, svrhe i nade. Vratio sam se u sobe za oporavak i vratio se na stepenice. Ubrzo sam saznao za katolike u oporavku i bio sam vraćen svakodnevnoj praksi svoje katoličke vjere u obliku bogoslužja, molitve i sakramenata.

Glasovi alkoholičarskog ludila i opsesije nikada se nisu vratili od tada. Danas mi je velika radost podijeliti kako je Isus duboko dopro u moju patnju i spasio me „iz zamke ptičareve“, vodeći me u život trijeznosti i vjere koji imam već posljednjih osam godina (Psalmi 91,3). Dobar je život poznavati, voljeti i služiti Gospodinu - biti razuman i slobodan u Gospodinu!

„Isus tada reče Židovima koji su mu vjerovali: ‘Ako ostanete u mojoj riječi, zaista ćete biti moji učenici i upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi’“ (Ivan 8,31-32).

Izvor: catholicinrecovery.com

Prijevod: M. Đ.