ISUSOVO VRIJEME Kako su se muškarci brijali prije 2000 godina?

Među Židovima, kao i među većinom istočnjačkih naroda, brada se osobito cijenila kao simbol muževnosti. Odrezati drugomu muškarcu bradu smatralo se uvredom (2 Sam 10,4); obrijati vlastitu bradu ili počupati dlake s nje bio je znak žalovanja (Jr 41,5; 48,37); a dopustiti da brada bude oskvrnuta smatralo se znakom ludila (1 Sam 21,13). Određeni obredni načini rezanja brade, koji su vjerojatno oponašali poganska praznovjerja, bili su strogo zabranjeni (Lev 14,9). Ove običaje, o kojima doznajemo iz Biblije, potvrđuju i prikazi na spomenicima, kako egipatskim tako i asirskim, na kojima su Židovi redovito prikazani s bradom. Sami Egipćani uglavnom su se brijali, a poznato nam je da su Josipa, nakon što je izveden iz zatvora, obrijali prije nego što je stupio pred kralja (Post 41,14).

Slično tomu, u Grčkoj i Rimu, nedugo prije Kristova vremena, bio je običaj brijati se. Međutim, od stupanja Hadrijana na prijestolje brade su ponovno postale moderne, što se može vidjeti na sačuvanim kipovima rimskih careva. Što se tiče kršćanskog klera, za prva stoljeća ne postoje jasni dokazi. Apostoli su na najstarijim sačuvanim prikazima uglavnom prikazani s bradom, ali ne uvijek (vidi Weiss-Liebersdorff, Christus- und Apostelbilder, Freiburg, 1902.).

Čini se da je sveti Jeronim kritizirao običaj nošenja dugih brada, no iz njegovih napomena, kao ni iz napomena njegova suvremenika svetog Augustina, ne mogu se izvesti posve određeni zaključci. Izričita odredba koja se odnosi na klerike pojavljuje se u 44. kanonu takozvanoga Četvrtog sabora u Kartagi, koji zapravo predstavlja sinodalne odluke nekoga sabora održanog u južnoj Galiji u vrijeme svetog Cezarija Arleškog (oko 503. godine). Ondje se propisuje da klerik ne smije dopustiti da mu kosa ili brada slobodno rastu (Clericus nec comam nutriat nec barbam), iako se ta zabrana vrlo vjerojatno odnosila samo na pretjerano duge brade.

Ipak, taj je kanon, koji se često citirao i uvršten je u Corpus iuris (zbornik prava), imao velik utjecaj na oblikovanje crkvene prakse (vidi, primjerice, Pokornički priručnik Halitgara i takozvane Izvatke pripisane Egbertu iz Yorka.). U Engleskoj se tijekom cijeloga srednjeg vijeka puštanje brade smatralo protivnim crkvenim kanonima. Klerika se nazivalo obrijanim čovjekom (bescoren man, zakoni kralja Wihtreda, 696. godine). Ako bi se moglo pomisliti da se to odnosilo samo na tonzuru, postoji i zakon kralja Alfreda: „Ako čovjek drugomu obrije bradu, neka mu nadoknadi štetu s dvadeset šilinga. Ako ga najprije sveže, a zatim ga obrije kao svećenika (hine to preoste bescire), neka mu nadoknadi štetu sa šezdeset šilinga.”

Za vrijeme kralja Edgara nalazimo i sljedeći crkveni propis: „Neka nijedan čovjek u svetim redovima ne skriva svoju tonzuru, neka ne bude neuredno obrijan i neka ni u kojem razdoblju ne nosi bradu ako želi primiti Božji blagoslov, blagoslov svetoga Petra i naš blagoslov.”

Slična je praksa prevladavala na cijelom Zapadu. Jedan od glavnih prigovora koje je grčka Crkva, počevši od vremena Focija, upućivala rimskoj Crkvi bio je taj da rimski kler sustavno brije brade. Međutim, kao što je istaknuo Ratramnus iz Corbieja, bilo je nerazumno dizati toliku buku oko pitanja koje je tako malo utjecalo na spasenje, poput brijanja ili zadržavanja brade (barbæ detonsio aut conservatio).

Propisi koji su zahtijevali brijanje brade očito su ostali na snazi tijekom cijeloga srednjeg vijeka. Tako je odredba Sabora u Toulouseu iz 1119. godine prijetila izopćenjem klericima koji su „poput laika dopuštali da im kosa i brada rastu”. Papa Aleksandar III. odredio je da klericima koji puštaju kosu i bradu njihov arhđakon mora odrezati kosu i bradu, po potrebi i silom. Ta je posljednja odredba uvrštena u tekst kanonskoga prava (Dekretali Grgura IX., III., naslov I., poglavlje VII.).

Durandus, koji je, prema svojem običaju, svemu pridavao mistično značenje, objašnjava da je „duga kosa simbol mnoštva grijeha. Stoga se klericima nalaže da briju bradu jer šišanje dlaka na bradi, za koje se kaže da ih hrane suvišni tjelesni sokovi iz želuca, označava da trebamo odstraniti mane i grijehe koji se u nama prekomjerno razmnožavaju. Zato brijemo bradu kako bismo pokazali da smo očišćeni nevinošću i poniznošću te da bismo bili poput anđela, koji zauvijek ostaju u cvijetu mladosti” (Rationale, II., knjiga XXXII.).

Unatoč tomu, izraz barbam nutrire („puštati bradu”), koji se u tom kontekstu tradicionalno upotrebljavao, a koristio ga je i Peti lateranski sabor 1512. godine, uvijek je ostao donekle dvosmislen. Stoga se u 16. stoljeću zabrana počela tumačiti tako da nije isključivala nošenje kratke brade. Postoje brojne odredbe biskupijskih sinoda koje se bave tim pitanjem, ali naglasak je na tome da kler „ne bi smio izgledati kao da oponaša modu vojnika”, nositi duge brade poput jaraca (hircorum et caprarum more) ili dopustiti da mu brkovi ometaju ispijanje iz kaleža. Potonje se oduvijek smatralo uvjerljivim razlogom u prilog brijanju.

Sudeći prema portretima papa, izraženija se brada ponovno počela nositi u vrijeme Klementa VII. (1523.). Mnogi njegovi nasljednici, primjerice Pavao III., dopuštali su da im brade znatno narastu. Sveti Karlo Boromejski pokušao je zaustaviti širenje novoga običaja pa je 1576. godine svojem kleru uputio pastoralno pismo De barbâ radendâ („O brijanju brade”), pozivajući ih da se pridržavaju kanona. Ipak, premda su se brade klerika tijekom 17. stoljeća skraćivale, tek je krajem toga stoljeća primjer francuskoga dvora i utjecaj kardinala Orsinija, nadbiskupa Beneventa, pridonio povratku ranijoj praksi. Tijekom posljednjih dvjesto godina nije bilo promjena, a pokušaj nekih klerika iz Bavarske da 1865. godine uvedu običaj nošenja brade naišao je na prijekor Svete Stolice.

Kao što je već spomenuto, na Istoku se glatko obrijano lice povezivalo s feminiziranošću. Zbog toga su klerici istočnih Crkava, bilo katoličkih bilo onih koje su bile u raskolu s Rimom, oduvijek nosili brade. Isto je shvaćanje, zajedno s praktičnim poteškoćama, utjecalo na rimske vlasti da slično dopuštenje odobre i misionarima, ne samo na Istoku nego i u drugim udaljenim zemljama u kojima nisu bili dostupni uobičajeni civilizacijski sadržaji.

U redovničkim zajednicama poput kapucina i kamaldolskih pustinjaka, nošenje brade propisano je njihovim pravilima kao znak strogosti i pokore. Pojedini svećenici koji zbog zdravstvenih ili drugih razloga žele biti izuzeti od zakona moraju za to dobiti dopuštenje svojega biskupa.

Izvor: newadvent.org

Prijevod: M. Đ.