PETAR BULJAN EKSKLUZIVNO ZA MUŽEVNI BUDITE: Zahvalan sam Bogu što sam na koncertima upućivao duhovu riječ okupljenima

Živa vjera, iskustvo bivanja u zajednici Božja pobjeda, evangelizacija i suradnja s Markom Perkovićem Thompsonom, tek su neke od tema kojih smo se dotakli u razgovoru s Petrom Buljanom. U nastavku između ostalog možete saznati ono što do sada niste – kako je postao član zajednice, kako izgleda njegov hod s Bogom, što ga oduševljava, ali i ono od čega strahuje. Petar Buljan ekskluzivno za „Muževni budite“.

Razgovor uredio i vodio: Matija Đudarić

Petre, kada pogledaš svoj put vjere, postoji li trenutak za koji možeš reći: „Tad sam stvarno susreo živoga Boga“? Što se u tebi tada promijenilo?

Moram priznati da nije bio neki veliki trenutak „pavlovskog obraćenja“, već radije moj hod produbljivanja odnosa s Bogom koji se dogodio po dolasku u zajednicu Božja pobjeda. Odrastao sam u vjerničkoj obitelji; sakramentaliziran sam i katehetiziran kao i većina katolika u Hrvatskoj. Ulaskom u zajednicu vjera je oživjela na nov način, a iskustva koja sam doživio u zajednici utjecala su na to da se nešto dogodilo u mome srcu, gdje se sakramentalna milost, posebice krštenja i krizme, očitovala na nov način u životu. Tako se i razvila želja za evangelizacijom, sudjelovanjem u životu župe na drukčiji način. Moj hod s Bogom bio je „ivanovskog“ obraćenja, naravno, uz trenutke koji su bili posebno milosni i koji su doveli do bližeg odnosa s Bogom. 

Član si zajednice Božja pobjeda. Što ti je osobno zajednica donijela i koliko je važno imati ljude s kojima možeš dijeliti vjeru, ali i vlastite borbe i slabosti?

Član sam formalno od 2009. godine, iako sam na susretima bio već i 2008. godine. Zajednici dugujem molitveno iskustvo prebivanja u ozračju vjere. Gledao sam iskustvo rasta u vjeri članova koji su došli prije mene, pa sam imao dobre primjere. Mladi su ljudi radosno živjeli svoj kršćanski poziv i svoj život, što je i meni bio poticaj za prepustiti se za život u Duhu. Njihova je radost bilo nevjerojatno svjedočanstvo za mene. Zračili su i poniznošću i radošću, kao i zaljubljenošću u Isusa. Sve je to otključalo neke stvari u meni. Zahvalan sam Bogu i ponavljam – dužan sam zajednici za ozračje vjere u kojoj sam rastao.

Važno je biti okružen ljudima s kojima možeš podijeliti svoje izazove. Kažu da je svaki čovjek prosjek otprilike 5 ljudi kojima smo okruženi, pa je tako onda vrlo važno okružje u kojem radimo i stasamo te vršimo apostolat zajednice. To je jako, jako važno, što je i nevjerojatna prednost zajednice (budući da nitko ne može ostati sam), ako se mogu referirati na papu Benedikta XVI. Naravno, to je iskustvo važno pretočiti i u osoban, svakodnevni život. Sve je duhovno i sve je prožeto. Ne možemo živjeti kao da nas se ne tiče ono što radimo u crkvi i kao da to nema utjecaja na svakodnevicu. Ona treba biti prožeta svetim.

Vjera se često doživljava kao nešto što se događa u crkvi ili na molitvenim susretima. Kako izgleda živjeti vjeru u svakodnevici – u obitelji, prijateljstvima, poslu i svim onim običnim situacijama u kojima nema „duhovne atmosfere“?

Ne smijemo zanemariti da nakon susreta dolazi poslanje. Duhovnu atmosferu bi trebali prenositi dalje. I dokumenti Crkve, primjerice Lumen gentium, govori da su laici oni koji posvećuju prostor i dopiru do ondje gdje klerik ne može doći. Svatko od nas nosi kraljevsku, proročku i svećenički ulogu.

Uvijek koristim sliku Mojsija i susreta s Bogom. On je doslovce svijetlio, a tako bismo trebali i mi, posebice nakon sv. mise. Takvi bismo trebali ići prema svojoj obitelji i kolegama na poslu. Nastavno na to, kad nestane te atmosfere, teže se vraćati u Božju prisutnost, a katkad tegobe života utječu na to da izgubimo povezanost s Bogom u određenim situacijama. Potreban je taj vječni oprez – da stvari koje vršimo treba vršiti u Duhu, kako i govori Katekizam Katoličke Crkve. To nije jednostavno, ali to ujedno ne znači da to nije pravi put. 

Glazba je važan dio tvoga života. Što se događa u tebi kada sviraš glazbu koja je izravno povezana s vjerom i slavljenjem Boga? Može li glazba čovjeka dovesti do Boga i onda kada nije riječ o izravno duhovnoj pjesmi?

Glazba je dio mog života od šeste godine. Na vlastitom sam primjeru shvatio kako ona ima snagu i utjecaj spustiti čovjeka nisko i podići ga do nebeskih visina i približiti ga Bogu. Od trenutka kad sam upoznao Boga, glazba za mene služi kao medij evangelizacije za uzdizanje duha. Možda će nekome ovo biti teško za čuti, ali glazba je stvorena isključivo da uzdiže duh, stvara radost, kreira atmosferu vjere i na jedan način oponaša nebo. I kad sam sviram glazbu koja nije usmjerena prema Bogu, osjećam razliku. Trudim se čak i kada sviram takvu vrstu glazbe svjetovnog karaktera biti izvrstan u tome kako bi to dalo slavu Bogu. Vjerujem da je u mnoge stvari utako svoje tragove jer - slava Božja je sakrivati, a kraljeva otkrivati Božje stvari (Izr 25, 2).

Svirao si i s Markom Perkovićem Thompsonom. Kako je došlo do te suradnje i kakvo ti je osobno bilo iskustvo svirati s jednim od najpoznatijih hrvatskih glazbenika?

Dobio sam poziv da odsviram nekoliko pjesama na akustičnoj gitari. Poznanstvo s njim seže nekoliko godina unatrag, vezano uz fundraising pastoralnog centra Sveta Mati Slobode, gdje je Marko bio gost, a mi iz BP-a smo ga instrumentalno pratili. Nakon toga smo imali još jedan susret. I tako, kad je krenuo raditi na albumu, dobio sam poziv producenta Branimira Mihaljevića da dođem na snimanje. Stvari su jednostavno potekle. Sudjelovao sam na pjesmama „Preskočena crta“, „Devedeset neke“, „Gospin dom“, „Ustani iz sjene“ te „Život“. I nakon albuma stvari su nastavile kretati prema nastupu na Hipodromu, a onda sam bio dio njegove dvoranske i stadionske turneje. Zahvalan sam Bogu što mi je Marko otvorio jedan dio svog koncerta da po razlučivanju uputim duhovnu riječ okupljenima. U nekim slučajevima s nama bi bio i šibenski biskup u miru, mons. Ivas. Smatram to privilegijom i čašću da ono što radim u zajednici donesem i pred ljude koji možda nikad ne bi bili na nekom molitvenom susretu bilo koje molitvene zajednice.

Na velikim koncertima, pred desetcima tisuća ljudi, glazba ima golemu snagu. Jesi li ikada, dok si bio na pozornici, zastao i pomislio na to koliko ljudi preko tebe i glazbe koju izvodiš može biti dotaknuto – možda i na način koji ti nikad nećeš saznati?

Uvidio sam da je svaki susret s ljudima, u kojem god obliku on bio, zapravo prilika za evangelizaciju. To je prikladan ambijent da se nekome navijesti evanđelje. Nekad smatramo da mjesta poput Ultre nisu prikladna, no smatram da u svakom trenu trebamo obrazložiti razlog nade koja je u nama, a osobito kada ti to glavni izvođač stavi kao mogućnost. Koliki to utjecaj ima, samo Bog zna, dok ja imam samo neke natruhe o tome. Bog je Gospodar žetve, a na nama je da budemo vjerni i da svjedočimo. Primio sam mnoga svjedočanstva ljudi koje glazba dotakne i nešto pomakne u njima. Čuo sam za svjedočanstva obnove braka, povratka u sakramentalni život Crkve ili možda povratka u Domovinu. Dobio sam priliku i izravno moliti za neke ljude. Bog ne bira, a ovo je vrijeme u kojem nas poziva da budemo hrabri te da se ne bojimo izložiti. On je taj koji prati čudesnim djelima, a Njemu sam zahvalan na svakom plodu do sada.

Danas mnogi ljudi traže Boga, ali istodobno imaju puno pitanja, razočaranja i sumnji. Za kraj, što bi rekao čovjeku koji želi vjerovati, ali još nije doživio taj osobni susret sa živim Bogom o kojemu govorimo?

Prvi inicijator susreta je Bog sam. Poslao je Sina da niti jedan koji vjeruje ne propadne. Govorio je i kroz proroke – primjerice Izaiju i Jeremiju: Tražite ga dok se može naći… Potrebno je vruće čeznuti za Bogom, kako govori sv. Pavao, ali uz to potrebno je i biti budan na njegovo pohođenje. Primjerice, sv. Augustin je govorio kako se boji da Bog ne prođe kraj njega, čega se bojim i sam.

Ova web-stranica koristi kolačiće kako bi ispravno radila, poboljšala korisničko iskustvo i omogućila analizu posjećenosti. Više informacija potražite u našim Uvjetima korištenja.