UPOZORENJE CRKVE Bježite od okultnog!

Živimo u vremenu koje pred našu vjeru i razumijevanje duhovnosti postavlja brojne izazove. Mnoge kršćanske vrijednosti i ideje koje su nekoć nadahnjivale naše obitelji, zajednice i zakone postupno su izblijedjele. Ono što se nekoć smatralo opasnim ili čak zlim danas se normalizira, a nerijetko i veliča.

Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća u gotovo svim sjemeništima počelo se poučavati da je opsjednuće psihijatrijski problem, dok su mnogi tvrdili da đavao nije osoba, nego tek ideja. Zapadna kultura znatno se okrenula okultizmu, osobito pod utjecajem spiritističkoga pokreta koji se širio od kraja 19. stoljeća pa sve do razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata.

Danas se taj fenomen ponovno pojavljuje u obliku paranormalnih istraživanja, čemu uvelike pridonose brojne televizijske emisije posvećene toj temi. Vještičarstvo (Wicca) danas je službeno priznata religija u Sjedinjenim Američkim Državama, dok sotonizam nastoji izboriti svoje mjesto i javnu prisutnost u društvu.

Nedostatak poučavanja o nadnaravnome

Bogoslovi često dobivaju vrlo malo pouka o opasnostima duhovnoga svijeta i zakonitostima koje je Bog uspostavio kako bi nas od njih zaštitio. U mnogim slučajevima čini se kao da se stidimo govoriti o postojanju duhovnih bića, anđela i demona te o činjenici da egzorcizmi nisu tek drevna pogrešna tumačenja neuroloških poremećaja.

Budući da mnogi izbjegavaju govoriti o tim temama, mladi često ne dobivaju potrebne informacije od Crkve. Umjesto toga, o tim pitanjima uče putem interneta i iz holivudskih filmova.

Čovjek po svojoj naravi posjeduje urođenu znatiželju za duhovno. Iz katoličke perspektive kažemo da naša duša po svojoj naravi čezne za Bogom. Istodobno osjećamo razumljivu znatiželju o tome što se događa nakon smrti, jesu li naši pokojni bližnji na neki način dobro i možemo li s njima stupiti u kontakt.

Mnogi ljudi traže izravan dodir s duhovnim svijetom, a različiti okultni sustavi tvrde da im to mogu omogućiti.

Ako mladi ne vjeruju u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji, mogli bi takvu neposrednu duhovnu povezanost potražiti negdje drugdje. Kada tome pridodamo nedostatak pouke o stvarnosti i opasnostima okultizma, postaje jasno da se suočavamo s ozbiljnim problemom.

S obzirom na takvo stanje, prvo što možemo učiniti jest početi poučavati mlade o onome što Crkva zna i što može naučavati.

Katolička vjera raspolaže širokim i dubokim razumijevanjem duhovnoga svijeta i njegovih očitovanja. Razumijemo stvarnost duša pokojnika, anđela, demona, svetaca i, naravno, Boga. Imamo bogatu tradiciju mistike i čudesa.

Crkva raspolaže dobro dokumentiranim i neovisno provjerenim slučajevima ozdravljenja, ukazanjima Blažene Djevice Marije na brojnim mjestima diljem svijeta, koja i danas okupljaju stotine tisuća ljudi, svjedočanstvima o svecima koji su levitirali, dokumentiranim slučajevima osoba sa stigmama i mnogim drugim nadnaravnim pojavama.

Crkva je doista bogata nadnaravnim iskustvima.

Crkva također razumije nadnaravni svijet i zna kako se prema njemu odnositi. U Starom zavjetu nalazimo zapise koji pokazuju potrebu za Kristovim dolaskom, kojim nam je otvoren put povratka Ocu, zatvoren zbog čovjekova pada u grijeh.

Imamo primjere koje nam je Isus dao svojim djelovanjem i čudesima opisanima u evanđeljima. Imamo i njegovu izravnu zapovijed učenicima da istjeruju demone. O tome svjedoče i brojni zapisi o apostolima i prvoj Crkvi koji su činili isto.

Okultizam i prva Božja zapovijed

Prva Božja zapovijed glasi: „Ja sam Gospodin, Bog tvoj; nemaj drugih bogova uz mene.”

Kada se za utjehu, informacije ili moć obraćamo duhovnim bićima umjesto Bogu, kršimo prvu Božju zapovijed.

Uobičajeni oblici takva postupanja uključuju:

1. Proricanje – pokušaj otkrivanja budućnosti uz pomoć duhova ili vidovnjaka.
2. Nekromanciju – prizivanje pokojnika radi razgovora s njima.
3. Crnu magiju – sklapanje saveza ili pogodbe s duhovnim bićem radi stjecanja određene koristi ili usluge.

Mnogi mladi katolici nisu svjesni da takve prakse mogu predstavljati teški grijeh, kao ni ozbiljnosti kojom ih Sveto pismo osuđuje.

Postoji nekoliko važnih biblijskih odlomaka koji govore o toj temi, ali dovoljan je i sljedeći:

„Neka se među tobom ne nađe nitko tko bi kroz oganj provodio svoga sina ili svoju kćer, tko bi se bavio gatanjem, vračanjem ili čaranjem, tko bi bio zaklinjač, zazivač duhova ili vračar, ili tko bi pitao mrtve. Jer tko god takvo što čini gadi se Gospodinu; zbog takvih odvratnosti Gospodin, Bog tvoj, tjera te narode ispred tebe. Budi posve vjeran Gospodinu, Bogu svome!” (Pnz 18, 10–13).

Iz Božje riječi jasno vidimo da Gospodin osuđuje obraćanje duhovima, proricanje budućnosti, gatanje i bacanje čini, odnosno sve postupke koji su protivni njegovoj volji.

Takve prakse predstavljaju kršenje prve Božje zapovijedi. Nadalje, mogu predstavljati smrtni grijeh kada ih čovjek čini svjesno i slobodno, uz puno znanje o njihovoj težini.

One ne samo da vrijeđaju Boga i narušavaju naš duhovni život sve dok se za njih ne pokajemo i ne ispovjedimo ih, nego mogu otvoriti put uspostavljanju ili produbljivanju odnosa s demonskim silama.

Opasnosti traženja odgovora u duhovnome svijetu

Koji će se duh odazvati lovcu na duhove? Koji će duh doći crnom magu koji pokušava prizvati određeno duhovno biće?

Neće doći svetac jer neće sudjelovati u takvu grijehu. Neće doći ni duša iz čistilišta jer ni ona neće olakšavati takvo postupanje. Isto vrijedi i za svete anđele.

Ono što preostaje, prema autorovu tumačenju, jesu demoni i možda proklete duše koje su pod njihovim utjecajem.

Ti će se varljivi duhovi predstavljati kao pokojnici ili preminuli članovi obitelji. U početku će se prikazivati kao dobronamjerni, korisni i prijateljski nastrojeni.

Gotovo svi izvanredni slučajevi demonskoga djelovanja s kojima sam se susreo – pri čemu je uobičajeno demonsko djelovanje napastovanje, a izvanredno djelovanje uključuje opsjednuće, tlačenje i uznemiravanje – proizlaze iz kršenja prve Božje zapovijedi.

U takvim se slučajevima osoba koja ima vlast nad određenim područjem ili osobom zaplela s demonima i stupila s njima u odnos.

Bog ograničava djelovanje demona, osobito njihovo izvanredno djelovanje, sve dok ne postanemo svjesni da imamo posla s njima, a unatoč tome nastavimo takvo postupanje.

U tom trenutku zapravo odbacujemo svoj odnos s Bogom i prihvaćamo odnos s demonskim silama.

U praksi se to često događa kod osoba koje ozbiljno prakticiraju crnu magiju ili su se na neki drugi način svjesno uključile u takve postupke.

Prakse koje su postale normalizirane

Mnoge prakse koje mogu dovesti do ovakvih ozbiljnih duhovnih posljedica danas su postale uobičajene, pa čak i društveno prihvaćene ili veličane.

Lov na duhove česta je tema televizijskih emisija, vidovnjaci koji tvrde da razgovaraju s pokojnicima redovito se pojavljuju u televizijskim serijama, a dječje knjige nerijetko prikazuju demone kao neshvaćena bića te veličaju vještice i čarobnjake.

Osim toga, na Zapadu su postale popularne i brojne istočnjačke duhovne tradicije.

Položaji u jogi povezani su s hinduističkom religijskom tradicijom i simbolikom štovanja hinduističkih božanstava, bez obzira na to prakticiraju li se kao tjelesna vježba ili kao vjerski čin.

Ako se prakticiraju isključivo kao tjelesna aktivnost, prema autorovu mišljenju, ne moraju nužno izazvati duhovne poteškoće. Međutim, s vremenom se može dogoditi da osobu privuku ezoterični aspekti joge.

Kada počnemo zazivati imena hinduističkih božanstava ili pokušavati probuditi duhovne sile u vlastitome tijelu, ulazimo u područje koje je iz katoličko-kršćanske perspektive znatno problematičnije.

Reiki je sustav koji tvrdi da omogućuje tjelesno ozdravljenje posredstvom duhovnih postupaka svojih praktičara. Riječ je o sustavu koji ne proizlazi iz kršćanske vjere.

Inicijacija za stjecanje stupnja „Reiki majstora” uključuje usmenu izjavu odnosno čin volje, pomazanje ruku uljem i iscrtavanje simbola na glavi osobe.

Konferencija katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država provela je istraživanje o reikiju te je 2009. godine objavila dokument posvećen toj temi.

Zaključili su:

„Budući da terapija reiki nije spojiva ni s kršćanskim naukom ni sa znanstvenim dokazima, bilo bi neprimjereno da katoličke ustanove, poput katoličkih zdravstvenih ustanova i centara za duhovne obnove, ili pojedinci koji predstavljaju Crkvu, poput katoličkih kapelana, promiču ili podupiru terapiju reiki.”

Put duhovnoga života

Sve navedeno moglo bi nas navesti na sastavljanje jednostavnoga popisa stvari koje treba izbjegavati. Međutim, možda je bolje sve to sagledati u širem kontekstu.

Duhovni život katoličkoga kršćanina dobro su opisali, među ostalima, sveti Toma Akvinski i sveta Terezija Avilska.

Taj se duhovni put najčešće dijeli na tri stupnja:

1. Put čišćenja.
2. Put prosvjetljenja.
3. Put sjedinjenja.

1. Put čišćenja

Prvi stupanj duhovnoga života, put čišćenja, sastoji se u nastojanju da svoj život što više očistimo od grijeha.

U osnovi, riječ je o odluci da prestanemo činiti zlo.

Taj proces započinje razumijevanjem grijeha i spoznajom onoga što Bog želi da izbjegavamo. Nakon toga slijedi postupno iskorjenjivanje grijeha, ne samo njegovim izbjegavanjem nego i prepoznavanjem njegovih uzroka u vlastitome životu.

Dok liječimo svoje unutarnje rane i učimo iz loših iskustava, smanjuje se i podložnost iskušenju grijeha.

Premda čovjek u zemaljskom životu nikada ne postiže potpuno bezgrešno stanje, mnogi uzroci teških grijeha mogu se postupno uklanjati.

Ovu fazu često pokreću strahopoštovanje prema Bogu, svijest o vlastitoj grešnosti i spoznaja koliko svojim grijesima vrijeđamo Boga.

2. Put prosvjetljenja

Nakon toga slijedi put prosvjetljenja.

Tijekom ove faze čovjek počinje svjesno težiti životu u krepostima kako bi ugodio Bogu.

U osnovi, riječ je o početku činjenja dobra.

Među krepostima koje je zabilježio papa Grgur Veliki nalaze se čistoća, umjerenost, milosrđe, marljivost, strpljivost, ljubaznost i poniznost.

Duša ih postupno počinje živjeti ne više prvenstveno iz straha pred Bogom, nego iz ljubavi prema njemu.

3. Put sjedinjenja

Završna faza duhovnoga života jest put sjedinjenja, kada duša počinje neposredno iskustveno doživljavati Božju prisutnost već u ovome životu.

To je poput ograničenoga predokusa neba još za zemaljskoga života.

Sveti Ivan od Križa pisao je pjesme pokušavajući na ograničen ljudski način izraziti to iskustvo, ali je jasno isticao da nijedan ljudski jezik ne može u potpunosti opisati takvu stvarnost.

Živjeti prema Božjoj istini

U mnogim nas slučajevima suvremena kultura potiče da sami sebi postavljamo mjerila dobra i zla, umjesto da svoj život promatramo u svjetlu Božjih zapovijedi.

Zbog toga često dolazimo do zaključka: „Ja sam dobra osoba.”

U suvremenoj kulturi sve se rjeđe govori o objektivnoj istini i potrebi da joj se čovjek prilagodi. Umjesto toga, prevladava shvaćanje prema kojemu svatko ima „svoju istinu”, što se često svodi na to da čovjek čini što god želi, a zatim svoje postupke opravdava.

Deset Božjih zapovijedi i upozorenja koja iz njih proizlaze predstavljaju objektivne istine.

Kršenje Božjih zakona, utemeljenih na toj istini, ima svoje posljedice.

Isus je na križu platio cijenu naših grijeha, ali to nas ne oslobađa odgovornosti da u ovome životu upoznajemo i živimo prema Božjoj riječi.

Kada odbacujemo Božju riječ i njegove zapovijedi, narušavamo svoje zajedništvo s Bogom i počinjemo živjeti u skladu s drukčijim duhom.

Nikakva postmodernistička opravdanja ni osobno definiranje vlastite istine ne mogu promijeniti tu stvarnost.

Iako su naša kultura i mediji postali manje kršćanski i sve više obilježeni grijehom, ne moramo prihvatiti takav način života.

Možemo odlučiti težiti spoznaji Boga i iskusiti slobodu koja proizlazi iz života prema njegovim zapovijedima, koje nas štite od ropstva zlu.

Izvor: omnesmag.com

Prijevod: M. Đ.