Foto: Unsplash
KAO I OVA SVETICA Katkad najviše trpimo od najbližih
U zapisima svete Faustine čitam u čudu koliko je nepravde i raznih zala proživjela ta svetica, koja nikomu nikada nije poželjela zlo, a još manje da bi komu što nažao učinila. Ponajviše je trpjela od svojih sestara u samostanu:
Moja zajednica nije samostanska, moja je prva zajednica moja obitelj. U toj se obitelji nastanio također duh koji njome želi ovladati i tako iz nje izbaciti milosti koje Gospodin daje. Tog duha prepoznajem kao duha svađe, ljubomore, duha materijalizma, bezboštva (možda i duha bogopsovke, pobačaja, proklinjanja, ovisnosti, bludnosti, praznovjerja...)...
Katkad se slamam pred likom tih nevolja, koje su nas duboko obilježile i povrijedile. Međutim, razumijem da je to samo jedna strana gledanja. Bog ne treba savršene da bi savršeno ispunio svoju svetu volju. Gledam u dan kad će moja muka prestati i kad će nestati moja unutarnja borba odupiranjima Božjim milostima koje dolaze po nošenju toga teškog križa.
Ja se trebam obratiti, ja, koji/a sebe smatram žrtvom. Ja trebam gledati na svoju muku kroz oči dobrog Isusa.
Ja trebam prihvatiti svoje protivštine da bi po mome prihvaćanju groba Krist mogao u meni uskrsnuti.
Može li istinski Kristov učenik biti igdje dokraja shvaćen i prihvaćen? Ako je sestra Faustina trpjela podmukle udarce u samostanu, zašto očekujem da bi bilo koja druga zajednica trebala biti lišena sličnih ili istih kušnja? Ona je znala kako se nositi s tim udarcima, sve je prinosila tebi, Isuse, pred svetohranište.
Trnje se zabada u mene s dopuštenjem Božjim, da ne bih zaspao/la na putu spasenja. Moja me patnja treba potaknuti na svetost, a ne udaljiti od svetosti.
Ovo je izvadak iz knjige „S Isusom kroz patnju“ p. Marka Glogovića u izdanju Naklade Crisinus, čije objavljivanje vrijedi isključivo za portal „Muževni budite“.
