BL. ALOJZIJE STEPINAC: Požuda očiju rana je čovječanstva

Čitao sam kako su 1848. oci kapucini osnovali svoj samostan u Parizu. Neko su vrijeme morali mnogo trpjeti od raznih podrugljivaca. Jednog dana, neki se socijalist usudio napasti jednog od njih na ulici riječima:

“Kako se usuđujete hodati ulicom u tom svom plaštu. To je nepristojno, da se još uvijek usuđujete ući u naše prosvijećeno i napredno doba.'” “Gospodaru”, mirno reče kapucin, “upravo to tražim.” Zato, u ime ljudskih prava, zahtijevam da me ostavite na miru da se odijevam kako želim i da biram način života koji želim.” U to vrijeme komunisti su još uvijek bili donekle pristojni ljudi, pa se gospodin urednik brzo snašao, pružio ruku jadnom kapucinu i rekao: "Oprostite mi na riječima, imate pravo! Treba biti sloboda za sve!"

Je li u svijetu bilo većeg divljanja protiv katoličkih redovnika i časnih sestara nego što je upravo sada? Tko od vas nije čuo za strijeljanje isusovaca u Meksiku, o divljačkom ubijanju franjevaca, dominikanaca, salezijanaca i drugih redovnika u Španjolskoj, o brutalnom obeščašćivanju i spaljivanju časnih sestara raznih redova u istoj nesretnoj zemlji? Ali ne treba ići daleko. Dovoljno je pogledati po rodnoj kući u vlastitoj domovini, pa ćemo gotovo svaki dan otići u takozvane "napredne novine" pronaći svu silu najveće jednostavnosti na račun katoličkih redovnika i redovnica. Odakle dolazi ta divlja mržnja prema katoličkim crkvenim redovima? Uvjerenom katoliku nije teško pronaći odgovor, jer ga je sam Isus Krist davno dao: "Si de mundo fuissetis ... Kad biste bili od svijeta, svijet bi ljubio svoje; ali budući da niste od svijeta, nego sam vas ja izabrao od svijeta, zato vas svijet mrzi" (Iv 15, 19).

I ima li taj svijet doista razloga tako strastveno progoniti katoličke redovnike i redovnice? Želio bih ukratko osvijetliti to pitanje povodom ove skromne proslave časnih sestara u vašoj župi, kako biste vidjeli kako su naši crkveni redovi, i muški i ženski, najsnažniji oslonac očuvanju kršćanskog morala, izgradnji zdrave kulture u svakom narodu, pa tako i našem hrvatskom.

Već je sveti Ivan Apostol prstom pokazao na tri ljute rane koje od pamtivijeka ubijaju ljudski rod, kada u svojoj prvoj poslanici kaže: "Omne, quod est in mundo, concupiscentia carnis est et concupiscentia oculorum et superbia vitae - jer sve što je u svijetu jest požuda tijela, i požuda očiju, i oholost života" (1 Iv 2, 16). Concupiscentia carnis! Požuda tijela! Kakvo dobro to može donijeti našem narodu? Samo zatvor i smrt! O tome svjedoče majke krštenih i umrlih u mnogim našim župama, gdje dječje kolijevke ostaju prazne, a groblja se svakodnevno pune; gdje se više ne čuje radostan smijeh djece, ali se često čuje plač mrtvih; gdje ljude sposobne za rad zamjenjuje rod bijednih i osakaćenih ljudi.

Concupiscentia occulorum! Požuda očiju! Pohlepa za blagom i bogatstvom nikada ne može donijeti dobrih plodova. To je toliko veliko zlo da sveti Pavao ne oklijeva reći u svojoj poslanici svom voljenom učeniku Timoteju da je "radix omnium malorum cupiditas - korijen svakog zla je pohlepa" (1 Tim 6, 10). Ona tjera ljude na prijevaru, samo da bi se dočepali bogatstva; tjera ljude na nasilje i okrutnost, da se obogate čak i na štetu bližnjega; ubija svaku obzirnost prema slabima i nemoćnima; stvara krvave ratove i revolucije između naroda i država.

Superbia vitae! Oholost života! Dostojna sestra prva dva zala. Dovoljno je prstom pokazati na one koji su se zbog nje od divnih anđela u tren oka pretvorili u odvratne vragove; dovoljno je prstom pokazati na praoca Adama koji je povjerovao kušaču, kako bi mogao postati jednak Bogu - »Eritis sicut dii!« "Bit ćete kao bogovi!" (Postanak 3, 5) I pokoravajući mu se, od vladara postao je sluga, od slobodnog čovjeka postao je bijedni rob, umjesto zemaljskog raja primio je u trajno nasljedstvo zemlju koja je rodila trnje i korov, suze i bol.

Ljute su rane ljude! Rane koje ga ubijaju više nego što ga topi vatra ili oštar sablja. Zato je onaj tko uspješno liječi takve ljute rane veliki prijatelj, pomoćnik i dobročinitelj svoga naroda. I može li za to biti boljeg lijeka od upravo naših crkvenih naredbi. Contraria contrariis, rekli su već stari crkveni oci, a naša narodna izreka to potvrđuje kada kaže - za ljutu ranu, ljuti lijek! Taj je lijek izmislio najbolji liječnik čovječanstva, Spasitelj Isus Krist, kada je, slijedeći savjet anđela, postavio temelj monaškim zavjetima, čistoći, siromaštvu i poslušnosti.

Požudi tijela protive se naši crkveni redovi, zavjet sv. čistoće. I dok naši katolički redovnici i redovnice prinose Bogu na oltaru divan dar čistoće duše i tijela prema zavjetu sv. čistoće, nije ni čudo što zaslužuju divljenje od moga Boga: »O quam pulchra est casta generatio! Kako je lijep čisti naraštaj! Njegovo je sjećanje besmrtno jer je poznat i Bogu i ljudima!" (Mudrost 4, 1) Ali naše divljenje pretvara se istovremeno u duboku zahvalnost, kada se sjetimo kakav blagotvoran utjecaj takve čiste duše vrše na mladež povjerenu im na odgoj. Čak i oni koji inače nisu prijatelji Crkve to instinktivno osjećaju, i zato nije neuobičajeno da sami ljuti progonitelji Crkve šalju svoju djecu na odgoj katoličkim redovnicima i redovnicama, uvjereni da će u njihovim rukama mladež biti najbolje zaštićena od pogibelji mladosti i opremljena za život. Pa tko je bolji prijatelj našeg naroda? Jesu li naši redovnici i redovnice, koji žive čisto i čuvaju našu mladež neokaljanom? Ili oni čija se usta pjene od izljeva revnosti za nacionalno dobro, te svojim bezbožnim riječima, spisima i primjerima ubijaju ono što je u mladeži najljepše i najplemenitije, čisto srce, i umjesto budućih dobrih majki i supruga, oni su živi samodostatni ljudi, čija je jedina svrha zaraditi za život, čak i ako domovina i narod odu u propast.

Požuda očiju, Rekao sam, to je bolna rana čovječanstva, posebno u današnje vrijeme. Što je zapravo stvorilo komunizam? Možda Spartak, Marx, Engels, Lenjin itd.? Nipošto! Oni su samo plod koji je izrastao na pohlepi kapitalizma, baš kao što trnje nužno rađa trnje. Lakomost i pohlepa za bogatstvom bez obzira na siromašne, bez obzira na slabe, bez obzira na neupućene, to je kolijevka komunizma. A kako liječiti tu ranu? Možda s još većom lakoćom, koja drugima ne daje ni pravo na zrak? Možda nasilje, prijetnje, krvoproliće? To bi značilo, da upotrijebimo riječi Evanđelja, "istjerati đavla snagom Beelzebuba" (Lk 11,15) ili uliti ulje u vatru da se ugasi. To se zlo liječi odricanjem. I najuspješnije odricanjem od onoga što je čovjeku normalno dopušteno. To čine naše redovničke obitelji, u kojima članovi polažu zavjete siromaštva, odričući se svake osobne privatne imovine. Zato se nijedan društveni reformator nije toliko trudio poboljšati ljudsko društvo kao sveti Franjo Asiški, barem nije napisao nikakve znanstvene rasprave o toj temi. Jer ako je prema riječima svetog Pavla apostola "korijen svakog zla ljubav prema novcu" (1 Tim 6, 10), onda je jasno da kada se korijen iščupa, i stablo će se osušiti. Uostalom, onaj poganski grčki filozof Krates, o kojem sveti Jeronim govori, da se odrekao svega, da bi bio slobodan. A drugi pisac kaže o njemu, da je jednog dana bacio veliki broj dukata u more s povikom: "Bježi od mene u dubinu, pohlepa odvratna!" Utopit ću te, da ti ne utopiš mene.«

A za treću gorku ranu čovječanstva, naši crkveni redovi pružaju izvrstan lijek. Ta rana koju sam rekao jest oholost života, koja je čovječanstvu već donijela neizrecive bijede. Bog je prvog čovjeka uzdigao gotovo do božanstva, kada je u mrtvu masu udahnuo besmrtnu dušu, dio svog bića, učinivši ga gospodarom svega vidljivog u svijetu. Ali kada se taj tako visoko uzvišeni čovjek usudio zahtijevati potpunu jednakost s Bogom, Bog ga je, kao kaznu, bacio natrag u ponor odakle ga je izvadio, rekavši: "quia pulvis es et in pulverem reverteris, prah si i u prah ćeš se pretvoriti!" Čak i danas siromah se uzdiže. Osjeća u sebi da je rođen za nešto veliko, pa pokušava uzdići sebe vlastitim snagama bez Boga. Ali je li to put do ljudske veličine? Nipošto, nego duboka poniznost, kako Krist kaže: "Tko se uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen." (Mt 23, 12) Ovog Kristovog nauka slijede naši redovnici i redovnice prema zavjetu sv. poslušnosti, prinoseći Bogu na oltaru ono što im je najdraže, svoju slobodnu volju.

Je li onda čudo da ljudi koji su se odrekli svih veza sa svijetom, koji su zaboravili to reći o svom osobnom "ja", je li čudo, kažem, da vrše najblagotvorniji utjecaj na cijeli narodni život, na njegov moral, na njegovu kulturu. I zato vidimo da je previše naših kulturnih i karitativnih ustanova bilo povezano s našim crkvenim redovima sve do najnovijeg doba. I kao da se Gospodin htio narugati samome sebi, dopustite mi da spomenem samo jedan primjer: kada su naši pavlini, predstavnici kršćanskog morala i kršćanskog obrazovanja, bili protjerani iz starog pavlinskog samostana u Lepoglavi, tada je na njihovo mjesto došao predstavnik zloće - kažnjen!

Ne poričem, međutim, da je i među redovnicima bilo zrno pljeve, nekoliko suhih grančica. Ali i na najplemenitijem drvetu ima poneka suha grančica. Ali zato drvo nikada ne prestaje štititi od sunčeve topline svojom zelenom krošnjom i osvježavati potrebite svojim slatkim plodovima. Ako je među redovnicima bilo i nekih loših, drvo redovničkog života i dalje je zdravo i štiti ne samo svoje članove već posredno cijelu zajednicu svojim duhom samoodricanja i samožrtvovanja.

Stoga neka ova skromna slava vaših redovnica bude novi poticaj svima vama, da iskreno poštujete svoje redovnike i redovnice kao svoje najbolje prijatelje i pomagače u životnim nevoljama. Kad čujete napade na njih, onda se sjetite što je o takvim zlim ljudima rekao sv. Juda apostol: „I ovi ljudi proklinju ono što ne znaju, a ono što znaju, po prirodi, poput nerazumnih životinja, u tome propadaju. Teško njima jer su slijedili Kainov put i u prijevari Balaama za plaću vratili su se kasno i u otporu Korinu podbacili su. To je ološ vaših agapa, koji s vama jedu bez srama, pasu se, bezvodni oblaci nošeni vjetrovima, jesenska stabla dvaput mrtva, iščupana, bijesni valovi mora, pjeneći se od svog srama, lažne zvijezde, kojima se drži tama vječne tame. To su nezadovoljne bludnice, koje hode u svojim požudama i usta im govore ohole riječi, laskajući ljudima radi dobitka.« Jdt 10-17)

Objektivna osoba mora nam priznati da su naši crkveni redovi slava naše crkve, koji rječito govore da je to djelo Božje, pa je ni vrata pakla neće nadvladati!

IZVOR: BATELJA, Juraj (ur.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. - 1940., Postulatura bl. Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 137.–141.

Izvor: stepinac.zg-nadbiskupija.hr