MOĆ KONTEMPLACIJE Ovo je o njoj zapisao sv. Josemaría

„Putujući kontemplativac“: tako je Dekret o njegovim herojskim krepostima definirao svetog Josemariju. „Najkarakterističnije crte njegove osobnosti“, napominje dokument, „ne nalaze se samo u njegovim izvanrednim darovima kao čovjeka akcije, već i u njegovom životu molitve i u tom marljivom ujedinjujućem iskustvu koje ga je učinilo putujućim kontemplativcem.“ To je ono na što pozvani biti, kao i svi oni koji dolaze u dodir s Djelom: biti „putujući kontemplativci“, živjeti u dijalogu s Bogom usred ulica naših gradova i vreve naših života; biti uvijek s Bogom gdje god se nalazili: u našim domovima, na našim radnim mjestima, u našim društvenim okruženjima.

„Isuse, neka moje rastresenosti budu obrnute. Umjesto da se prisjećam svijeta dok razgovaram s tobom, neka se radije prisjećam tebe dok se bavim stvarima ovoga svijeta“, molio se sveti Josemaría. Naš osnivač nastojao je otkriti Boga iza svega što se događalo. Pokušavao je otkriti njegovu prisutnost u onome što je naizgled bilo vrlo zemaljsko. Želio je otkriti poeziju – „herojski stih“ – u djelima koja bi se mogla činiti beznačajnima ili trivijalnima.

 Sveti Josemaría vidio je božansku potvrdu ovog poziva u svojim intenzivnim iskustvima molitve usred svjetovnih distrakcija: dok je čitao novine, putovao tramvajem, usred buke i vreve velikog grada – ukratko, situacije poput mnogih drugih u našim životima.

„Želim nešto zabilježiti, jer je prilično neobično: Isus mi obično uslišava molitvu kad počnem čitati novine“, jednom je napisao. Nekoliko dana kasnije, zabilježio je nešto slično: „Prošle subote bio sam u parku Retiro i pokušao sam čitati novine. Molitva me obuzela takvom snagom da sam, protiv svoje volje, morao prestati čitati. A onda, koliko je djela ljubavi i napuštanja Isus stavio u moje srce i na moje usne!“ Također je zabilježio svoju molitvu usred svojih svakodnevnih putovanja: „Moja najintenzivnija molitva bila je dok sam putovao tramvajem i poslije, dok sam lutao ulicama Madrida, razmišljajući o ovoj divnoj stvarnosti: Bog je moj Otac.“ Na dan kada vam šaljem ovo pismo, točno je 95 godina od tog iskustva.

Početkom druge polovice 20. stoljeća, nešto slično mu se dogodilo tijekom njegovog prvog posjeta Londonu, jednoj od najvećih svjetskih multikulturalnih prijestolnica: „Dok sam promatrao taj prizor, bio sam zatečen i osjećao sam se bespomoćno, nemoćno: 'Josemaría, ovdje ne možeš ništa učiniti.' Bio sam potpuno u pravu. Sam ne bih ništa postigao; bez Boga ne bih mogao ni slamku podići s tla... Tada sam odjednom, usred ulice, s ljudima iz cijelog svijeta koji su dolazili i odlazili, u sebi, duboko u srcu, osjetio djelotvornost Božje ruke: 'Ti ne možeš ništa, ali ja mogu sve.'“

Ovo je put na koji nas Duh Sveti poziva preko svetog Josemarije: hodati kroz život s pouzdanjem i snagom koji proizlaze iz toga što smo ljubljena Božja djeca, živeći i dijeleći sve s Njim. Ili, kako bismo to rekli riječima Učitelja koji je ostavio neizbrisiv dojam na svog ljubljenog učenika, ostajući u njemu. 

Izvor: opusdei.org