Očuvaj svoju djecu od zla!

Otac laži iskušao je našu prvu majku zavodljivom idejom napretka. Rekao joj je da će joj se, ako bude jela plod, otvoriti oči i da će biti kao bogovi (Post 3, 5). Eva je bila iskušana napretkom. Povjerovala je da postoji nešto više od onoga što joj je Bog već dao – jer očito joj nije bilo dovoljno to što je imala „vlast nad ribama morskim, nad pticama nebeskim i nad svim živim stvorovima što puze po zemlji” (usp. Post 1, 26). Ne, željela je imati više, više opažati i biti više nego što je Bog namijenio da bude.

Da, Otac laži iskušao je naše praroditelje idejom napretka, a isto čini i s nama danas. Kao otac petnaestero djece, ali i kao netko tko se brine o pčelama, kozama, kokošima, psima, mačkama i poljoprivrednim usjevima, duboko sam svjestan te podmukle, ali suptilne borbe protiv obitelji. Danas su plodovi koje želimo automatizacija, brzina, lakoća i pretjerana dostupnost svega. Zli nam obećava život u izobilju ako samo kušamo taj plod. Sotona je ovladao tehnologijom koja nam je postupno oduzela vlast nad zemljom i predala je tehnologiji, tako da sada ona vlada nama.

Postali smo hrčci na kotaču napretka, zupčanici u mehanizmu automatizacije i, što je još gore, žrtve duhovnog genocida. Iskreno, samo želim da me svi ostave na miru. Sa svakom godinom sve češće govorim NE takvu tehnološkom napretku jer mnogo više cijenim duhovni napredak, i za sebe i za svoju obitelj. Zapravo, svaki put kada odem među ljude svjetovnoga načina razmišljanja, vraćam se kući s osjećajem da sam i sam postao manje duhovan. Sve se više povlačim iz svijeta.

Ali moja djeca...

Moram svoju djecu poučiti kako živjeti u svijetu, a da ne postanu od ovoga svijeta. Zato ih moram upoznati s opasnostima našega digitalnog doba i pokazati im zlu strategiju kojom se Sotona služi tehnologijom.

Automatizacija dovodi u pitanje samu našu ljudskost jer se upravo ono što nas čini ljudima ne može automatizirati. Razgovore među prijateljima zamjenjuju objave između „pratitelja”. „Pametni” telefoni pamte umjesto nas sve ono što vrijedi zapamtiti, primjerice telefonske brojeve prijatelja i datume rođenja članova obitelji. Internet je uništio bogato iskustvo odvođenja male djece u knjižnicu. Televizija i Netflix učinili su zajedničko obiteljsko čitanje nečim što se smatra čudnim i zastarjelim.

Svakom digitalnom minutom gubimo dio svoje ljudskosti. Tijekom stoljeća Zli je imao svoje omiljeno oružje. Za uništavanje duša ne služi se bilo kakvim sredstvom. Poput vrhunskog majstora, pažljivo bira svoj alat i precizno ga upotrebljava. Na prvi bi se pogled moglo činiti da je njegovo oružje za moderno doba požuda. Ali ne mislim tako. Smatram da je to lijenost, a da su današnji poremećeni oblici požude posljedica lijenosti.

Napredak, naime, suvremenog čovjeka drži toliko zaposlenim, toliko usredotočenim na poboljšanje i toliko opsjednutim trpanjem sve više besmislenih sadržaja u dvadeset i četiri sata dnevno da u njegovu životu više nema mjesta za ljubav prema Bogu. Toliko je zaokupljen time da svoju djecu odgoji u učenike s odličnim ocjenama, sportaše, glazbenike i, naravno, društveno angažirane pojedince da mu za Boga ne preostaje vremena.

Doista, đavolska strategija podsjeća nas na Trojanskoga konja, koji je uvezen u grad Troju kao veličanstven dar. Pod okriljem noći krvoločni grčki ratnici izašli su iz njegove utrobe i pobili Trojance na okrutan, nemilosrdan, pa čak i svetogrdan način.

Luciferov Trojanski konj suvremenoga svijeta jest napredak. Kao vrhunski strateg, on provodi u djelo poznate riječi Sun Tzua: „Svako ratovanje temelji se na obmani. Stoga, kada smo sposobni napasti, moramo izgledati nesposobni; kada koristimo svoje snage, moramo izgledati neaktivni.”

Prosječan muškarac ili žena koji danas sjede u crkvenoj klupi – ili prate misu na televiziji u našem postcovidnom svijetu – zamišljaju lijenog čovjeka kao nekoga tko po cijele dane leži na kauču i trpa čips u usta. No, đavao je mnogo podmukliji od toga.

Lijen čovjek zapravo može biti onaj koji se iscrpljuje poslom, tjelovježbom, društvenim aktivnostima, praćenjem vijesti i preuzimanjem najnovijih aplikacija za povećanje produktivnosti.

I majka koja je potpuno iscrpljena može biti žrtva lijenosti kada osjeća da mora odgovoriti na ovu poruku i onu objavu; prijaviti djecu na jednu aktivnost, pa na drugu... i treću... i četvrtu. Osjeća da mora vježbati kako bi održala figuru i uređivati kosu i nokte kako bi sačuvala razum. Uvjerenja je da bi još jedna beba sve pokvarila.

A onaj slatki glasić u visini njezinih koljena, koji je povlači za tajice i ponavlja: „Mama, mama, mama”, više joj ne zvuči slatko. Umjesto toga, postaje joj smetnja – prekid rada na pametnom telefonu, ma koliko se hitnim činilo ono čime se upravo bavi.

Kada pogledam oko sebe i vidim toliko dobronamjernih ljudi, osobito roditelja, primjećujem da su svi iscrpljeni nepotrebnim aktivnostima. Kako je moguće da živimo u svijetu gotovo čudesne automatizacije, a ipak smo umorniji od prethodnih naraštaja koji su radili fizički?

Iscrpljeni smo zato što su priroda i milost hrana koja hrani našu ljudskost. A mi smo duhovno pothranjeni. Svoje duhovne želuce punimo umjetnom, ovisničkom slatkoćom produktivnosti i učinkovitosti, dok nam nedostaju životvorne hranjive tvari: tišina, mir, molitva, prijateljstvo, ljepota i dokolica.

Anđeoski naučitelj, sveti Toma Akvinski, definira lijenost kao „žalost zbog duhovnih dobara” i „tromost duha koji zanemaruje započeti dobro djelo” (Summa theologiae, II-II, pitanje 35, članak 1).

Upravo nas opsjednutost neprestanim postajanjem nečim većim i boljim, baš kao što je Eva željela u edenskome vrtu, lišava duhovne snage potrebne da bismo željeli Boga – pa čak i da bismo uopće željeli očuvati vlastitu ljudskost.

Tehnologiju bismo trebali upotrebljavati tako da služi ostvarivanju našega vlastitog cilja. Kao što je svrha sjekire sjeći drva, tako je i naša svrha u ovom životu spoznavati Boga, ljubiti ga i služiti mu kako bismo u sljedećem životu bili sretni s njim. To znači biti dobar čovjek.

Naše se savršenstvo ne sastoji u tome da postanemo sastavni dio matrice digitalnoga svijeta. Naša sreća leži isključivo u usavršavanju vlastite ljudske naravi.

Ako se prema kozi ponašam kao prema psu, obojica ćemo biti frustrirani. Ako sjekiru pokušavam koristiti kao nož za mazanje maslaca, samo ću napraviti nered. A ako se prema vlastitoj ljudskoj naravi odnosim kao da je stvorena za nešto drugo, a ne za spoznavanje Boga, ljubav prema njemu i služenje njemu, to će me odvesti u ljutnju, žalost i naposljetku vječnu propast.

Nisam stvoren da budem kibernetičko biće priključeno na digitalnu mrežu koja nada mnom gospodari. Ne! Pozvan sam gospodariti svojim vrtom i slobodnom voljom raditi na spasenju svoje obitelji. To me dovodi do sljedeće priče.

Prije nekog vremena moj se šesnaestogodišnji sin previše vezao uz svoj pametni telefon. Hvala Bogu, nije ga koristio u nečiste svrhe. Ipak, uređaj je postajao izvor sukoba. Morao sam nadzirati koliko milisekundi ga koristi. Frustracija je rasla... Znate već kako to ide.

Kada sam pokrenuo pitanje prelaska na obični mobitel s tipkama, kakav sam i sam imao, pokazao je onu neugodnu, oholu tinejdžersku drskost. Zato sam ga poveo sa sobom do staje, rekao mu da položi pametni telefon na tlo, pružio mu sjekiru i naredio mu da svom snagom razbije taj prokleti uređaj.

I on je to učinio.

„Ako te tvoje oko navodi na grijeh, sine, iskopaj ga”, rekao sam mu. „Ako te tvoja ruka navodi na grijeh, odsijeci je. A ako ovaj prokleti uređaj stvara razdor između nas, onda ga razbij sjekirom. Uništit ću sve – BAŠ SVE – što stane između nas. I ti bi trebao učiniti isto. Volim te bezuvjetno. A sada počisti krhotine stakla prije nego što tvoja braća i sestre ozlijede svoja mala stopala.”

I tako, kao otac, imam moralnu dužnost prema svakom novom obliku tehnologije pristupati sa skepsom – promatrati ga kao plod koji može donijeti život, ali i smrt.

Moram postaviti dva pitanja o svakom digitalnom uljezu koji ulazi u vrt u kojem živi moja obitelj:

• Kako nam ovo može pomoći u nastojanju da postignemo spasenje svoje obitelji?

• Kako bi Zli ovo mogao iskoristiti da našu obitelj odvede u vječnu propast?

Tek tada mogu pravilno, svrhovito i djelotvorno koristiti sposobnost inovacije koju nam je Bog dao. Tek tada mogu istinski gospodariti svojim vrtom i hoditi s Bogom u raju.

Ne znam je li to što sam sinu dao da uništi svoj pametni telefon bila najbolja odgojna strategija. Ali znam da đavao pokušava iskoristiti digitalne uređaje, automatizaciju, užurbanost i sve suvremene predodžbe o napretku kao Trojanskoga konja unutar moje obitelji.

Zato se moram boriti već sada, jer imam samo jednu priliku povesti svoju djecu prema vječnosti.

Izvor: catholicgentleman.com

Prijevod: M. Đ.