MUDRI LAV XIII. Ovo je zapisao prije više od stoljeća!

Godine 1879., papa Lav XIII. objavio je encikliku Aeterni Patris, kojom je postavio temelj velikom društvenom zdanju što ga je namjeravao izgraditi svojim kasnijim enciklikama. Aeterni Patris prethodila je svim Lavovim enciklikama, kako kronološki tako i sadržajno. Napisana je prije ostalih jer je trebala biti njihova srž i temelj. Lav je shvatio da pogreške koje je nastojao ispraviti proizlaze iz tadašnjih filozofskih zastranjenja te da je za borbu protiv njih potrebno postaviti čvrste temelje. Upravo je tome služila enciklika Aeterni Patris.

Prva enciklika pape Lava XIII. imala je dvostruku svrhu: odbaciti tvrdnju o nespojivosti vjere i razuma te suvremenom svijetu ponovno predstaviti svetoga Tomu Akvinskoga. Sukob vjere i razuma, odnosno teologa i racionalista, prati kršćansku Crkvu od samih njezinih početaka. No Lav je nadišao tu suprotstavljenost vjere i razuma tvrdeći da oni nisu nespojivi, nego se međusobno nadopunjuju:

Bog nije uzalud u ljudski um usadio svjetlo razuma; a svjetlo vjere, koje mu je pridodano, nipošto ne gasi niti umanjuje snagu razuma, nego je, naprotiv, usavršava i, povećavajući njegovu snagu, osposobljava ga za veće stvari.

Ljudsku znanost nije trebalo odbaciti, ali je nije trebalo ni uzdizati na razinu božanstva. Trebalo ju je promatrati kao sredstvo kojim ljudi, vođeni vjerom, mogu doći do istine. Sveti Toma Akvinski, „među skolastičkim naučiteljima prvi i učitelj svih”, prepoznat je kao mislilac čijoj se misli svijet mora vratiti želi li ispraviti svoje pogrešne filozofske postavke:

Tomino učenje o pravom značenju slobode, koja se u naše vrijeme pretvara u samovolju; o božanskom podrijetlu svake vlasti; o zakonima i njihovoj snazi; o očinskoj i pravednoj vladavini vladara; o poslušnosti višim vlastima; o uzajamnoj ljubavi među ljudima – o svim tim i srodnim pitanjima – posjeduje iznimnu i nepobitnu snagu za rušenje načela novoga poretka, za koja je poznato da ugrožavaju miran društveni poredak i javnu sigurnost.

Kako je Lav shvaćao, tomizam se temelji na postojanju Boga koji je istodobno Apsolutno Biće („Ja sam koji jesam”) i Osoba, a ne neki udaljeni vladar ili apstraktna ideja. Taj je Bog Stvoritelj i Održavatelj prirode, pa je svaki svjetonazor koji Ga zanemaruje nepotpun. Bog postoji i zato Ga se ne može zanemariti. Postoje hijerarhija, stupnjevi i razlike među ljudima, pa se ni oni ne mogu zanemariti. Ne možemo se ponašati kao da su svi ljudi jednaki jer to nisu.

Ništa bolje ne pokazuje koliko se Lav oslanjao na tomistički realizam od jednostavne misli iz njegove druge velike enciklike, Rerum Novarum: „Ništa nije korisnije od toga da se svijet promatra onakvim kakav uistinu jest, a da se istodobno drugdje traži [...] utjeha za njegove nevolje.” Lav je promatrao svijet „onakvim kakav uistinu jest” i uočio da u političkom i gospodarskom životu očito nedostaju kršćanska načela. Vođen tomizmom i oslonjen na devetnaest stoljeća crkvene predaje, Lav je zakoračio u taj svijet te u dvjema revolucionarnim enciklikama odbacio uvriježenu optužbu da bi se Crkva trebala kloniti „svjetovnih” pitanja. Za Lava je Crkva itekako bila „u svijetu” i stoga nije smjela odustati od ukazivanja na zablude svijeta i odgovaranja na njih. Upravo je u primjeni kršćanskih načela na probleme suvremenoga svijeta Lav pokazao svoju najveću snagu. U enciklici Immortale Dei pozabavio se tadašnjim političkim problemima, a u enciklici Rerum Novarum gospodarskima. Stoga ćemo se sada posvetiti analizi tih dviju enciklika.

DVIJE ENCIKLIKE

„Novo Njemačko Carstvo mora se u dva pogleda kategorički odreći svih predaja staroga: ono nema nikakve veze s hijerarhijskim ili teokratskim težnjama, niti s kozmopolitskim nastojanjima. Ono je svjetovna, nacionalna država.” Tako je Otto von Bismarck, Željezni kancelar, definirao nacionalnu državu – novi oblik državnog uređenja koji će papu ponovno potaknuti na proučavanje prastaroga pitanja odnosa Crkve i države.

U različitim vremenima i pod različitim okolnostima pape su morali ponovno potvrđivati crkveni nauk o odnosu prijestolja i oltara. Iako se taj odnos tijekom povijesti zasigurno mijenjao, kroz dugu povijest Crkve može se prepoznati zajednička nit. Premda nije uvijek bilo jasno što pripada caru, a što Bogu, sama je razlika uvijek bila priznata. Bilo je i odstupanja od toga načela, primjerice galikanizma, no Crkva ih je prepoznavala kao zastranjenja i time čuvala temeljne istine.

Najjednostavnije rečeno, stajalište Crkve oduvijek je bilo da postoje dva poretka: nadnaravni i naravni. U naravnom poretku prednost pripada državnoj vlasti, odnosno tijelu kojemu je povjerena uprava, dok u nadnaravnom poretku prvenstvo pripada Crkvi. Država je, pritom, naravna ustanova koju treba poštovati. Papa Gelazije u petom je stoljeću to jasno objasnio:

Tako se dogodilo da su kršćanski carevi o svojemu vječnom životu ovisili o svećenicima, dok su se svećenici u vremenitim poslovima služili carskim odredbama. Na taj je način duhovno djelovanje bilo odvojeno od tjelesnih nasrtaja, a „Božji vojnik” nije bio upleten u svjetovne poslove. S druge strane, onaj koji se bavio svjetovnim poslovima nije se činio nadležnim za božanske stvari. Tako je sačuvana čistoća svakoga poretka, bez njegova neopravdanog uzdizanja na račun podložnosti drugoga, te je svako zvanje dobilo funkciju koja mu pripada.

Godine 1885. Lav XIII. objavio je encikliku Immortale Dei, kojom je odmah odbacio „staru i otrcanu optužbu [...] da se Crkva protivi opravdanim ciljevima građanske vlasti”. Njegova meta nije bila država kao takva, nego prevladavajuća teorija države. Lav je jasno istaknuo da Crkva smatra državu naravnom ustanovom. Svoj argument – da čovjek, živeći sam, ne može sebi osigurati sve što mu je potrebno za život – preuzeo je izravno iz Akvinčeva tumačenja Aristotelove Nikomahove etike. Time se Lav, a zajedno s njim i Crkva koju je predstavljao, jasno odvojio od onih koji su svaku vlast smatrali nužno zlom. To je uvjerenje pratilo Crkvu od njezinih samih početaka, a prisutno je i danas.

Lav se nadalje distancirao od onih koji su Crkvu željeli vezati uz samo jedan oblik vladavine, ističući da „pravo vladanja nije nužno vezano uz neki poseban oblik državnog uređenja”. Time se odmaknuo i od krajnjih monarhista i od sljedbenika Lamennaisa. Ipak, premda je izbor oblika vladavine prepustio svakom društvu, naglasio je da sve vlasti, kao naravne ustanove podložne zakonima prirode i Boga prirode, moraju „imati na umu da je Bog vrhovni Vladar svijeta te Njega postaviti sebi za uzor i zakon u upravljanju državom”.

Lav je državnu vlast smatrao povjerenjem koje dolazi od Boga i koje se kao takvo mora poštovati: „Prezirati zakonitu vlast, komu god bila povjerena, nedopušteno je jer je to pobuna protiv božanske volje, a onaj tko joj se opire svojevoljno srlja u propast.” Istodobno, vlast mora uvijek djelovati „za dobrobit građana” i ne smije davati povoda opravdanom nezadovoljstvu.

Državna vlast mora štititi i podupirati vjeru u društvu: „Javni je prijestup ponašati se kao da Boga nema.” Lav je prepoznao da se stabilnost društva učvršćuje kada se vjera javno ispovijeda. No, što je još važnije – i ovdje ponovno vidimo Akvinčev utjecaj – shvatio je da Crkva, budući da je božanskoga podrijetla, zauzima više mjesto u naravnoj hijerarhiji od države te se njezin autoritet mora priznati kao viši od državnog autoriteta. Kako je Lav rekao:

[...] zahtijevati da Crkva u obavljanju svoje dužnosti bude podložna građanskoj vlasti velika je ludost i očita nepravda. Kad god se to dogodi, narušava se poredak jer se naravne stvari stavljaju iznad nadnaravnih.

Ovdje je očito tomističko poštovanje hijerarhije i poretka. Lav je stajalište Crkve utemeljio na filozofskim načelima. Kada je govorio o poretku, mislio je na nešto više od društvenoga, pa čak i kozmičkoga poretka. Govorio je o poretku koji dolazi od Boga. U njegovoj uporabi izraza „poredak je narušen” postoji transcendentna dimenzija. Nije govorio o poretku koji je nametnut, nego o poretku koji jednostavno jest.

Lav je priznavao postojanje dviju vlasti – crkvene i građanske – koje upravljaju ljudskim poslovima. One nisu strogo odvojene jer se područja njihove nadležnosti međusobno preklapaju. Upravo je to područje njihova dodira tijekom povijesti bilo izvor većine sukoba između Crkve i države.

Crkvena je vlast nadležna za božanske stvari, a one obuhvaćaju „sve što po svojoj naravi ili zbog svrhe kojoj služi pripada spasenju duša ili štovanju Boga [...]”. Građanska je vlast, s druge strane, nadležna za ljudske poslove, odnosno za „sve što pripada građanskom i političkom poretku”. Očito je da se ovdje nastoji uspostaviti određena ravnoteža, koju bilo koja strana može narušiti ako pokuša prisvojiti ovlasti koje joj ne pripadaju. U enciklici Immortale Dei Lav se nije toliko bavio mogućim prekoračenjima ovlasti crkvene vlasti. Budući da je u to vrijeme država zadirala u crkvene poslove, Lav se ponajprije usredotočio na ponovno potvrđivanje prava Crkve.

Lav je prepoznao da su se načela koja je iznio često zanemarivala već u njegovo doba. Vjersku revoluciju šesnaestoga stoljeća, koja je „najprije unijela pomutnju u kršćansku vjeru, a zatim se, slijedom prirodnih posljedica, proširila na područje filozofije, odakle je zahvatila sve društvene slojeve”, smatrao je ishodištem zala suvremenoga svijeta. Iz toga su izvora proizašla „kasnija načela neobuzdane slobode”, među kojima su uvjerenja da su svi ljudi jednaki u upravljanju vlastitim životom, da je svaki čovjek sam sebi gospodar i da nikomu drugomu ne podliježe, da je svatko slobodan misliti i postupati kako želi te da nitko nema pravo vladati drugim čovjekom. U pozadini svega toga nalazi se ateizam u svim svojim oblicima:

Božji se autoritet prešućuje, kao da Boga nema; ili kao da se On ne brine za ljudsko društvo; ili kao da ljudi, bilo kao pojedinci bilo povezani društvenim odnosima, nemaju nikakvih obveza prema Bogu; ili kao da bi mogla postojati vlast čije cjelokupno podrijetlo, moć i autoritet ne proizlaze iz samoga Boga.

Posljedica svega toga nije ništa drugo nego obogotvorenje države.

Lav se odlučno suprotstavio liberalizmu svojega vremena. Slobodu govora i tiska nije smatrao jamstvom slobode, nego upravo izvorima zla, jer „ne smije se dopustiti da čovjeka privlači ono što se protivi kreposti ili istini”. Nadalje, „neograničena sloboda mišljenja i javnog iznošenja vlastitih misli nije sastavni dio građanskih prava”. Naprotiv, istinska je sloboda sloboda od zablude, a dužnost je države štititi svoje građane od zabluda. Lav je zaključio podsjećajući da svi ljudi moraju nastojati „donijeti najveću korist građanskom društvu, čija je sigurnost iznimno ugrožena zlim naučavanjima i neurednim strastima”.

GOSPODARSKE TEORIJE

Liberalizam o kojem je Lav govorio u enciklici Immortale Dei odnosio se na političko područje. No u devetnaestom je stoljeću liberalizam označavao i određenu gospodarsku teoriju. Iako joj se suprotstavljao socijalizam, i sama je bila pogubna. Ta se teorija do danas održala u obliku neobuzdanoga kapitalizma. Kako bi odgovorio na dvostruko zlo socijalizma i kapitalizma, Lav je napisao encikliku po kojoj je najpoznatiji – Rerum Novarum.

„Nije iznenađujuće što se duh revolucionarnih promjena, koji već dugo uznemiruje narode svijeta, proširio izvan političkog područja i osjetio svoj utjecaj i na srodnom području praktične ekonomije.” Lav je tako problem odmah smjestio u okvir „duha revolucionarnih promjena”, koji se pojavljivao pod različitim imenima. Prepoznao je posljedice toga duha u gospodarskom životu:

„Radnici su prepušteni, izolirani i bespomoćni, bezdušnosti poslodavaca i pohlepi neobuzdane konkurencije, dok je malobrojnim vrlo bogatim ljudima pošlo za rukom nametnuti golemim masama siromašnih radnika jaram koji nije mnogo bolji od samoga ropstva.”

Crkva je, dakle, na strani siromašnih radnika, no postoje i drugi koji se natječu za tu ulogu. To su socijalisti koji „potičući zavist siromaha prema bogatima nastoje ukinuti privatno vlasništvo” i smatraju da su „društveni slojevi po svojoj naravi neprijateljski jedni drugima te da je prirodno određeno da bogati i radnici žive u međusobnom sukobu”.

Lav je prvu zabludu pobio podsjećajući da je privatno vlasništvo „u skladu s prirodnim zakonom” te da bi njegovo ukidanje bilo „izrazito nepravedno”. Protiv tvrdnje o prirodnom neprijateljstvu društvenih slojeva upotrijebio je usporedbu s ljudskim tijelom, čime se ponovno očituje njegov dug prema Akvincu:

Tako je ovo gledište nerazumno i pogrešno da je upravo suprotno istina. Kao što je sklad ljudskoga tijela rezultat prikladnog rasporeda njegovih različitih dijelova, tako je i u državi prirodno određeno da te dvije društvene skupine žive u skladu i slozi kako bi se očuvala ravnoteža političkoga tijela.

Lav je tako stajalište Crkve smjestio izvan prevladavajuće suprotstavljenosti kapitalizma i socijalizma. Zapravo je nadišao tu podjelu i, suprotstavljajući se objema ideologijama kao zlima koja proizlaze iz istoga izvora, svijetu predstavio katoličko shvaćanje odnosa kapitala i rada.

Enciklika Rerum Novarum bila je predmet različitih tumačenja i razvodnjavanja njezina izvornog nauka. Kapitalisti su isticali protivljenje Crkve socijalizmu, koje je u enciklici nedvojbeno prisutno, ali su pritom zanemarivali samu raison d'être enciklike – njezinu temeljnu svrhu, a to je ponajprije odgovor na probleme koje je uzrokovao kapitalizam. S druge strane, socijalisti su se usredotočili na Lavove kritike kapitalističkoga duha, zanemarujući njegove napade na vlastitu ideologiju.

Na kraju je Lav izrazio duboko poštovanje prema privatnom vlasništvu i nadu da će „što je moguće više ljudi postati vlasnicima”. To je stajalište poslije preuzeto u gospodarskom programu distributizma koji su zastupali Hilaire Belloc i G. K. Chesterton. Međutim, pozivajući se na svetoga Tomu, Lav je svijetu uputio i sljedeću pouku: premda je „čovjeku dopušteno posjedovati privatnu imovinu”, svoje materijalno vlasništvo „ne bi smio smatrati isključivo svojim, nego zajedničkim svima, tako da ga bez oklijevanja dijeli s drugima kada se nađu u potrebi”.


Izvor: catholicculture.org

Prijevod: M. Đ.

Ova web-stranica koristi kolačiće kako bi ispravno radila, poboljšala korisničko iskustvo i omogućila analizu posjećenosti. Više informacija potražite u našim Uvjetima korištenja.