Da su Biblija i sve ono o čemu ona piše jedno veliko otajstvo dokazuju trenutci u kojima zastanemo, kao pred zidom, pokušavajući provaliti što bi neki citat mogao značiti ili što je Isus točno mislio kada je rekao neku rečenicu. Kao i apostoli koji su neprestano bili prestrašeni, sumnjičavi i ograničeni, pa bi im Isus odgovorio nešto poput: „Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto?‟ (Mk 8, 17b).

U vremenu smo kada je na pozornicu svijeta (barem onoga u kojem mi živimo) izašla priča o pobačaju. Prije svega smatram da smo u vrtlogu jednog medijskog spina gdje smo se kao glupaste ribe uhvatili za udicu na koju je zakačen mamac prepirke i rasprave, a možda je i guja (znate na što mislim!?). Svima je već prilično jasno da se ta rasprava svela na priču isključivo o slučaju u kojem potencijalna djevojka bude silovana, začne dijete i pobaci. Svi su čuli i za statistike koje kažu da se ti slučajevi broje u promilima i kako je apsurdno takve slučajeve iskorištavati (što radi malog postotka, što iz poštovanja prema teškoći koju djevojka prolazi) da bi se generalno opravdalo pravo na pobačaj. Jedni će argumentirati kako začeto (pa potom i rođeno) dijete predstavlja opasnost da silovana djevojka cijeli svoj život pred sobom ima sliku tog gnjusnog čina i da je iz tog razloga bolje dijete pobaciti (ubiti) – da se ona ne bi osjećala loše kasnije. Kao da će pobačaj izbrisati čin silovanja i kao da će se, čim ona pobaci, odmah osjećati bolje. Drugi će argumentirati kako dijete nije krivo ni za što, kako zaslužuje da se rodi i da bi puno bolje bilo roditi dijete i radije ga dati na usvajanje nego ga pobaciti (ubiti). I ta se rasprava može voditi do u nedogled, dok god postoji nerazumijevanje barem s jedne strane i dok god je srce s jedne strane zatvoreno za osluškivanje srca s druge strane.

No zanimalo me spominje li Biblija igdje da je dijete u utrobi – dijete i da ono to ne postaje tek kad se rodi, osim u opisu susreta Marije i Elizabete u kojem Elizabeta kaže: „Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje!‟ (Lk 1, 42). U hrvatskom prijevodu nisam uspio naći ništa osim: „Jer ti si moje stvorio bubrege, satkao me u krilu majčinu“ (Ps 139, 13). Nisam bio zadovoljan što je na tom mjestu smještena riječ „krilo“, jer će to mnogi protumačiti u kontekstu rođenog djeteta koje doslovno sjedi u majčinu krilu, i opet nigdje priče o djetetu prije rođenja. Osjetio sam potrebu pročešljati engleski prijevod istog citata i tamo piše: „For you created my inmost being; you knit me together in my mother’s womb.“ To bi zaista doslovno, ali mjerodavno bilo: „Jer si ti stvorio moje najintimnije biće, satkao si me u utrobi moje majke.“ Odahnuo sam jer imam mali, ali dovoljan argument da kažem da je mimo medicinski dokazanih tvrdnji o životu nastalom začećem i Biblijom (doduše na drugom jeziku) potvrđeno da sam „ja“ u utrobi svoje majke uistinu – biće! Namjerno radim pomalo sarkastični twist gdje bi dva spomenuta argumenta u prethodnoj rečenici trebala biti istaknuta obrnutim redoslijedom.

Zanimalo me zašto hrvatski prijevod nije nešto doslovnije usuglašen s drugim prijevodima. Razmišljajući o opasnosti kriva tumačenja, odgovor sam dobio u Djelima apostolskim: „Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im već Duh davaše zboriti“ (Dj 2, 4), gdje je naglašeno da su se ljudi iz različitih plemena, nacija i religija jednostavno razumjeli.

Stoga, kao muškarac koji želi zaštititi život i promovirati kulturu života, pišem ovaj tekst sa željom i preporukom da se svatko od nas dublje i konkretnije pozabavi, recimo, cijelim drugim poglavljem iz Djela apostolskih. Tako ćemo svi postati svjesni da nas naše različitosti čine jednakijima. Ako sam se ja, nadahnut ili slučajno, dosjetio poviriti u engleski prijevod da bih bolje razumio nešto što mi je nejasno (a kako bih tek razumio kada bih povirio i u grčki, latinski ili bilo koji drugi), zašto onda ne bi bilo tko od nas „povirio“ u srce drugog čovjeka da bismo bolje razumjeli ono što drugi priča, pogotovo ako je istina. Sigurno je da su svi na neki način ranjeni. Neki su uspjeli Ljubavlju Kristovom zaliječiti rane i ići dalje kroz život, a neki se još uvijek s tim bore ili bivaju ranjeni nanovo pa se ne znaju najbolje snaći u prilikama gdje mogu biti poučeni i upoznati s Istinom.

Prvo što Biblija kaže (o) čovjeku jest: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!”‟ (Post 1, 27-28a). Neka to bude rep cijele ove priče. Neka srce ove priče bude Pjesma nad pjesmama koja priča o ljubavi zaručnika, o erotičnim scenama iz susreta djevojke i mladića čiji će plod ljubavi biti dijete. Neka glava ove priče bude Krist koji u Otkrivenju (odnosno u stvarnosti, ali je u Otkrivenju zabilježeno) biva vjenčan za Crkvu. Pa ako, recimo, sv. Pavao u Poslanici Efežanima govori o Ljubavi Kristovoj prema Crkvi u kontekstu vjenčanja muža i žene i ako sv. Luka u Djelima apostolskim govori o razumijevanju svih „naroda“, onda je prilično jasno da je pristup koji nudi Katolička Crkva u svojoj Istini potpun i neiskvaren.

Koliko god mi bili sposobni unijeti raskol među nas same, toliko je Krist sposoban to sve učiniti nebitnim da bi nam se u svojoj Slavi pokazao. Pozvani smo da raskole izbjegavamo, da jedni druge slušamo, a prije i poslije svega da jedni druge ljubimo. Duh Sveti će onda učiniti da se razumijemo. Nekoliko smjernica koje sam naveo upućuju na jedan i jedinstven smisao cijele priče. Zamislite onda koliko je snažno upoznati ono otajstvo pred kojim smo na početku teksta zastali i otkriti sve ili većinu smjernica koje daje Biblija da bismo produbili i konkretizirali svoj pogled prema stvarnosti. A ne zove se ona bez veze Knjigom Života. U tom duhu vas sve potičem i pozivam da ovu moju malu i bezvrijednu spoznaju u svom srcu produbite i nadopunite da bi cijela priča o životu (a pogotovo onome tek začetom) imala smisla.

 

Foto: Pixabay

Prethodni članakSvjedočanstvo bračnog para Fofić
Sljedeći članakHodočašće na Križevac za mladiće i djevojke
Damir Šiljeg je sin, brat, prijatelj, muž, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.