Koliko se naša ljudskost, čovječnost, tjelesnost ističe u materijalnom svijetu, lako je dokučiti ako samo na trenutak zastanemo nad jednom nedokučivom riječi – otajstvo. Često zastanem nad tom riječi i razmišljam što ona znači. Ako je toliko nedokučivo što ona znači, koliko je onda ono što ona podrazumijeva – što nosi u sebi. Otajstvo je jedna dublja verzija tajne. Neku tajnu znaš i odlučiš je podijeliti ili ne podijeliti. Otajstvo je nešto što ne možeš podijeliti jer ga ne razumiješ do kraja, a čak i onda kada ga malo razumiješ, ne možeš ga objasniti.

U Katoličkoj Crkvi najčešće govorimo o otajstvu rođenja Isusova ili Njegova uskrsnuća, o otajstvu Marije i njenog bezgrešnog začeća ili uznesenja na nebo. Malo se govori o otajstvu Josipa. Ne kažem da je važniji od Isusa i Marije, ali ne kažem ni da nije…

O Josipu ne znamo mnogo. Spominje se na tek nekoliko mjesta u Bibliji. O detaljima njegova života ne znamo ništa. Ključne stvari znamo, ali one se više tiču Isusa. Josip je tu samo bio prisutan. Ili se tiču Marije – tu je Josip također samo bio prisutan. Josipova prisutnost se ne čini važnom za otajstvo Isusa i(ili) Marije. Mogla je ona i sama Isusa roditi, odgojiti i pustiti u svijet i sve to u mnogo sigurnijim okolnostima. Ljudski gledano, Josip Bogu nije bio potreban što se tiče Njegova plana spasenja. Otajstveno gledano itekako jest. Zanimljivo je zapitati se tko tu dolazi prvi i kako preko jednoga razumjeti drugoga. Sveti Josip bi uistinu, nakon Gospodina, trebao biti prvi sljedeći uzor u svoj svojoj punini onoga što danas razumijemo ili pročitamo. Ali zašto?

Puštajući mašti na volju i oslanjajući se na spominjanje Josipa u Bibliji, a i na tekstove koji nisu sadržani u Bibliji, dva velika pisca, Zvonimir Zlodi u knjizi „Sveti Josip – Zaručnik Blažene djevice Marije i čuvar Isusov“ i Jan Dobraczynski u knjizi „Snaga ljubavi“, u samim su naslovima objasnili Josipovu ulogu – barem toliko da se ponaosob zadubimo u njegovo otajstvo i pokušamo dokučiti kakve to veze ima s nama.

Možemo odmah primijetiti da je prije svega Josip bio Zaručnik. Mnogi mladi danas govore da se predbračna čistoća treba smjestiti u srednji vijek ili je smještaju tamo izbjegavajući odgovornost ili skriveno pravdajući svoje pravo na slobodu. Možemo se zapitati u kakvom je položaju bio Josip. Sada nije bitno kakav je bio njegov život prije, je li imao djevojku prije Marije ili se tradicionalno čuvao za onu za koju će jednog dana znati da će baš nju oženiti. Uvjeren sam da je u Mariju bio jako zaljubljen. Imao je i razlog za to, zar ne? Uvjeren sam da je čeznuo za tim trenutkom kada će s Marijom sklopiti savez i sjediniti se s njom u bračnoj postelji. I onda, prva i najveća stvar za kojom je čeznuo, biva mu oduzeta. Saznaje da je trudna. Mislim da njegova briga i sumnja nije bila usmjerena samo na to je li moguće da je Marija začela dok njega nije bilo, je li ga prevarila i kako mu je to mogla napraviti, nego mu je i plan darivanja njoj bio poremećen. Punina ljubavi i smisao života jest da se život prenosi, da se supružniku daruje i da se zajedno odgaja. Josip se fizički nije darovao i nije prenio život. Tu počinje njegovo otajstvo – Josip sebe daruje na nama nedokučiv način, prihvaća Život, prihvaća Otajstvo koje je još dublje od njega samog.

Potom on postaje čuvar Isusov. Tu se sad nameće nastavak Josipova otajstva, dvojba i pitanje zašto je Bog dopustio ili zatražio od nekog jednostavnog i skromnog čovjeka, tesara koji nikada nije tražio pažnju i zasluge – da prihvati, odgoji i nauči Isusa svemu što je tada postojalo u svijetu. Zašto je Isusu uopće potreban čuvar i kako to da jedan čovjek može imati snagu i sposobnost da odgoji Boga i zajedno s Njim odraste. Tako je, i Josip je odrastao. Svakodnevno je morao prihvaćati te okolnosti. Ta nije moguće da je jednom prihvatio, zamrznuo se u tom stanju i nastavio bezbrižno živjeti dalje. Dolazile su brojne zavrzlame koje su ga stalno podsjećale na onu prvu vijest i tek po dolasku u Egipat doživio je neko primirje. Ali, u svakom je trenutku on donosio odluke, činio sve da sačuva Isusa, a čuvajući Isusa čuvao je i Mariju. Josip je uradio sve da zaštiti sada dva najvažnija života koja su mu povjerena. Oba je morao prihvatiti i prihvatio je. Mogao ih je i odbaciti, ali je ostao. Tako svoje otajstvo čini još nedokučivijim i pomalo iritira zašto bi netko pristao na to.

Odgovor se krije u naslovu knjige drugog autora. Josip je imao snage i Josip je ljubio! Njegova snaga se nije ogledala samo u fizičkom obliku, što se podrazumijeva da je posjedovao – bio je tesar, morao je nositi teške trupce ili grede, strpljivo udarati čekićem i dlijetom oblikujući sve ono što bi se našlo pred njim prema zahtjevima kupaca koji bi naručivali kod njega. Da bi dobio tu snagu, morao je voljeti to što radi. Ima smisla istaknuti da je radi ljubavi prema životu i radu u njemu izgrađena i ljubav prema Mariji i Isusu, ali opet ostaje otajstvo kako je to uspijevao pored toliko kušnji koje nije tražio, a nametnule su mu se.

Tko je ikada molio pobožnost „30 dana svetom Josipu“ zna da se u jednom dijelu molitve spominju 7 žalosti i 7 radosti svetog Josipa. Nelogično je prijeći preko tih riječi, a ne otkriti koje su žalosti, a koje radosti i zašto se spominju. Fra Giovanni da Fano (1469. – 1539.), jedan od promicatelja obnove reda koja je dovela do utemeljenja franjevaca kapucina, piše da su dva redovnika nakon što izbjegli smrtnoj opasnosti, nakon brodoloma na moru, pripovijedala kako im se ukazao sv. Josip koga su zazivali i kazao:

„Ja sam sv. Josip, zaručnik Presvete Djevice Marije, kojemu ste se toliko preporučivali u opasnosti brodoloma… I znajte, isprosio sam od beskrajnog Božjeg milosrđa da će svaka osoba koja bude godinu dana molila 7 puta Očenaš, Zdravomarijo i Slavaocu razmišljajući o mojih 7 žalosti – radosti zadobiti od Boga svaku milost koja je u skladu s njenim duhovnim dobrom.“ Stoga, potičem vas na otkrivanje koje su to…

Radost je vazda uslijedila nakon žalosti, kao i kod ovih redovnika koji su se u smrtnoj tjeskobi zagovarali Josipu i ostali živi. Nije to nešto što uvijek možemo očekivati, niti je nekakva formula ili šablona po kojoj se možemo oblikovati, nego je cijeli proces kojeg možemo i moramo razumjeti da bismo mogli ići dalje.

Volio bih moći prosječnog muškarca danas usporediti sa svetim Josipom. Mnogi će reći da ne trebam, ali mislim suprotno. Ne može se izbjeći činjenica koliko je tjeskobe i straha prisutno kod jednog mladića danas. Nije zanemarivo da je prosječan muškarac danas živčan, nedefiniran, neodlučan, nema ideje i kreativnosti, svejedno mu, životari – nesretan je. Drugi problem su (pretjerano) sebične zamisli koje zahtijevaju ugodu samu po sebi i zanemaruju drugoga. Postaje najbitnije da je trbuh pun i krevet udoban, a ideja da se ženi posveti vrijeme i dadne srce postaje toliko apstraktna da se misli da ne može biti (o)stvar(e)na. Onda žena ne drži više 3 zida kuće nego sva 4, ona odlučuje i upravlja svime, postaje nesretna i razmišlja o tome kako je učinila najveću pogrešku života što je „pala“ na sladunjava obećanja izrečena kada su bili zaljubljeni. Kako onda taj prosjek približiti slici Josipa da bi svima bilo dobro ili barem malo bolje?

Od lika Josipa kao muškarca možemo mnogo naučiti, prvo kao mladići: što nam je činiti da sa sobom budemo zadovoljni, da nam je vrijeme ispunjeno i kvalitetno, da fizički radimo, molimo, a onda kao odrasli muškarci razmišljamo o trenutku kada ćemo pripremiti dom za svoju buduću ženu, kako u srcu tako i u stambenom objektu. To je prvi cilj po redoslijedu. Drugi cilj, ali po važnosti prvi, je ljubiti, biti prisutan, biti sluga i zaštitnik. Upoznajući Josipa možemo primijetiti da je njegov život skroz običan, jednostavan, ništa posebno. Jedan normalan čovjek koji normalno obavlja svoje svakodnevne dužnosti i nosi se sa svakodnevnim brigama. Zbog njegove jednostavnosti Bog ga je upotrijebio da pokaže svijetu kako nešto treba činiti. Nevjerojatno je koliko je to vezano i za nesrednji vijek, odnosno za 21. stoljeće. Prve stvari koje su oblikovale njegovu snagu su fizički rad i njegova radna navika. To ga je činilo zdravim, bio je u prilici češće donositi odluke i naučiti kako jedan normalan muškarac funkcionira. Pripremilo ga je na sve ono što će uslijediti jer je bio sposoban odlučiti i reagirati. Male i obične sitnice su ga oblikovale da to može. Njegova se snaga očitovala u tome. Josip je bio čovjek koji je molio, poznavao pisma – ta tko je drugi pored Marije mogao Isusa tako brzo i tako temeljito naučiti svemu što je maleni već s 12 godina razumio?

Sada je jasno kako i u kojoj ulozi Josip dolazi nakon Gospodina. Gospodin jest sama Ljubav, On je sve stvoreno. Jedini On nam je dao sve što jesmo i sve što imamo. Josip to nije, ali je svojom bogobojaznošću i normalnim odgojem savršeno znao kako se ovo sve Bogom dano koristi. Bio je informiran, upućen. Ono što je njemu bilo poznato jest sve ono što mi danas nazivamo Starim zavjetom. Na osnovu tih svjedočanstava, predaje i doživljenih milosti on je vjerovao. Dobio je čast da odgaja, vodi, hrani i štiti Isusa. Jedini mogući način da to bude ispravno jest da bude normalno – prirodno. Nije Bog obećao da će biti lako, ali je Josipu i Mariji prije i svima troje poslije davao sve što je bilo potrebno da bi zatim po Isusu nama približio puninu Ljubavi i smisao svoje blizine za kojom naše duše čeznu.

Gospodin je Ljubav, a Ljubav nam treba biti prvi uzor. Da bismo to mogli – trebamo Nju upoznati. Josip koji je savršeno pokazao kako se Ljubav tretira, grli i čuva treba nam biti drugi uzor. Da bismo to mogli – trebamo upoznati Josipa. Iako mi se jako sviđaju spoznaje koje imam i o kojima neprestano razmišljam kada se sjetim Josipa, njegove i svoje uloge kao muškarca, nisam ni blizu razumijevanja otajstva koje on u sebi nosi. I ja sam se oslonio na ono što znam i na ono što mi mašta dopušta. Velik je to mozaik spoznaja, maštovitih i kreativnih slika muškaraca koje možda trebaju biti složene u jedno, djelovati kao jedno, doprinijeti svijetu. Izgleda da je Josip sam mogao nešto što nas 3 milijarde zajedno danas ne može, a možda bismo trebali moći…

DAMIR ŠILJEG
Damir Šiljeg je momak, prijatelj, sin, brat, građevinar, katolik i 'ercegovac iz Ljubuškog. Pošto je za njega dublji osobni odnos s Bogom započeo preko don Damira Stojića, goruće teme za koje se uvijek bori i svjedoči upravo su predbračna čistoća i teologija tijela. Ne voli mlaku pivu i mlake muškarce. Zna se diviti svetosti ljudske spolnosti, ženi, svakom živom stvorenju, a iznad svega Stvoritelju. Obožava djecu, veliki je ljubitelj prirode, biciklist, gitarist i aktivni član velikog župnog zbora sv. Ante na Humcu. Zna puno, ali ne propušta priliku da bude poučen. Želi učiti biti sluga svima, poput svog uzora sv. Franje Asiškog, koga je upoznao djelujući kroz framu, ali isto tako stoji čvrsto na zemlji i spreman je u Ljubavi Kristovoj druge opomenuti.