Pročitajte intervju s Goranom Friedrichom, vjeroučiteljem, mužem, ocem petero djece, društvenim aktivistom, u kojem progovara o svom susretu s Bogom koji je promijenio sve u njegovu životu.
Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo?
Bio sam prilično buntovno dijete. Moji roditelji nisu imali lak zadatak. Sada kada sam stariji nastojim im to barem donekle nadoknaditi. Moj brat je bio drugačiji – centriraniji. Ja sam bio više kao crna ovca. Neki se ljudi s radošću sjećaju djetinjstva kao najljepše faze svog života. Za sebe mogu reći da mi je drago da je prošlo i da sam Božjim čudom – preživio.
Razlog? To je pomalo teško staviti u riječi, ali, postoji određena duhovna, metafizička komponenta moje osobnosti koja je vjerojatno nešto više naglašena nego kod drugih ljudi i zbog toga sam dosta trpio. Od kada znam za sebe, bio sam jedan od onih koji nisu zadovoljni dok ne shvate i ne dođu do temelja. Smisao svake pojedinačne stvari dolazi od njezinog sudjelovanja na onom temeljnom smislu koji je Bog. Pošto nisam odgojen u vjeri, meni je taj temelj nedostajao, i ja sam to bolno osjećao. Traženje odgovora me na kraju dovodilo do praznine i ništavila i to me je potajno izjedalo, još dok sam bio tek dijete i dok nisam niti znao o čemu se radi. Sad mi je i čudno govoriti o tome, jer, kada bih nešto slično vidio kod svoje djece, bio bih zabrinut. Ali bilo je tako.
Bunt prema roditeljima je dolazio od toga što oni nisu znali odgovoriti na pitanja koja sam im postavljao, poput: zašto žive, zašto rade to i to, zašto nešto čine ako ne znaju koji je smisao? Kao da je postojala neka rupa u mom srcu u kojoj je trebao biti Bog, ali ga nije bilo. Zbog toga sam patio i teško sam prihvaćao život kakav je. I, kako sam odrastao, postajao sam sve jadniji, tuplji, izgubljeniji i destruktivniji. Podsvjesno sam počeo prezirati roditelje. U mene se uvuklo i nepovjerenje spram života.
Jednom sam čuo izreku Fultona Sheena koja dobro opisuje moj slučaj. Rekao je da djeca nisu poslušna roditeljima zato što roditelji nisu poslušni Bogu. I danas mi je to jasno. Ta životna utemeljenost na Bogu jest ono što životu daje smisao i snagu i to je ono što roditelji trebaju dati svojoj djeci. I upravo to je bilo ono što mi je kronično nedostajalo, što nisam vidio niti kod svojih roditelja niti kod nekog drugog iz svojeg okružja. Živio sam u nekoj metafizičkoj tami i ona me polako gutala. Nikome, pa niti samom sebi, nisam to znao objasniti.
Kasnije sam naišao na tekst Friedricha Nietzschea koji savršeno opisuje moje tadašnje stanje. U tekstu on govori o smrti Boga i kaže: „Što smo uradili kada smo odvojili ovu zemlju od njenog sunca? (tj. od Boga) Gdje se sada kreće? Gdje se mi krećemo? Odmičemo li se od svih sunca? Zar ne padamo neprestano? Unatrag, postrance, prema naprijed, u svim smjerovima? Postoje li još gore ili dolje? Zar se nismo izgubili kao u beskonačnom ništavilu? Zar ne osjećamo dah praznog svemira? Zar nije postao hladniji? Zar se noć neprestano ne obrušava na nas? Zar ne trebamo paliti svjetiljke ujutro?‟
I upravo sam se tako osjećao: izgubljen, dezorijentiran, suočen s ništavilom, bez nade da će to ikada prestati.
Iz ovih razloga, kasnije, kada sam shvatio da Bog postoji, meni je to bilo posve prirodno prihvatiti. Postojanje Boga bio je odgovor na sve moje probleme koji su me mučili još od djetinjstva. To je bilo jedino svjetlo koje je moglo raspršiti mrak u kojem sam živio.
Kada biste izdvojili jedan životni događaj koji Vas je obilježio, koji bi to događaj bio?
Nisam baš od onih kojih naglašavaju važnost događaja. Sveti Pavao kaže: „Netko razlikuje dan od dana, nekomu je opet svaki dan jednak‟ (Rim 14, 5). Ja sam od onih kojima je svaki dan jednak. Osobno mi je najvažnija svakodnevnica. Dobro proživljeni dan je ono što me čini sretnim. Odnos s Bogom i obiteljski život. To je temelj i tu se izgrađujem. Izvana to ne izgleda kao puno: kuća – pos’o, pos’o – kuća! Ali zapravo to je i više nego dovoljno.
Najbitnije stvari u životu događaju se u odnosu prema Bogu i, naravno, u odnosu na moju obitelj, a tu je još i molitvena zajednica koje sam član. Kada u svagdašnjici, korak po korak u vjeri, slijedim ono što život stavlja pred mene; kada rastem u vjeri, ljubavi, spoznaji i mudrosti, upravo je to tiho sazrijevanje jedini pravi izvor radosti, čak i u teškoćama. „Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave‟ (2 Kor 4, 17).
Uzevši ovo u obzir, ipak postoje događaji koji su obilježili moj život. Zapravo dva su događaja koje bih posebno izdvojio.
Prvi je bio obraćenje, trenutak kada sam svjesno i opredijeljeno postao kršćaninom. To se dogodilo 1994. godine, pred kraj trećeg razreda srednje škole. Prisustvovao sam jednom molitvenom sastanku u kući moje sadašnje supruge. Tada sam prvi put u životu čuo čovjeka koji je na živi način svjedočio o Bogu. Nakon toga za mene više nije bilo dvojbe i odlučio sam da ću svoj život posvetiti Bogu.
Drugi događaj je bio jedno duhovno iskustvo pred Uskrs prije pet godina. U vlaku sam „slučajno‟ sreo čovjeka s kojim sam započeo razgovor. Pričali smo cijelim putem do Zagreba. Bio je to jedan kršćanin, katolik. U razgovoru je često izgovarao rečenicu „Bog mi je rekao …!‟ Ispočetka sam mislio da je to način izražavanja, neka vrsta duhovne poštapalice. No kako je razgovor tekao, postalo mi je jasno da se ne radi o poštapalici i da to čovjek zaista misli. I ne samo da misli, već, kako sam ga pažljivo promatrao, došao sam do zaključka da su njegova iskustva autentična. To me je duboko potreslo. Naime, već sam dugo bio kršćanin, i godinama sam bio u vrsti duhovne pustinje, te sam bolno osjećao da ne ispunjam zadaću koju mi je Bog dao za ovaj život. Štoviše, nisam niti znao točno što trebam činiti. Kada sam vidio kako ovaj čovjek ima vrlo konkretan odnos s Bogom, malo mi je nedostajalo da se ne rasplačem, da li od radosti ili jada, niti sam ne znam. Tada sam odlučio svaki dan moliti dok mi Bog ne objavi svoju volju i što trebam činiti u životu. Iako sam molio, bio sam u dubokoj nevjeri. Naime, nisam mogao zamisliti kako bi to meni Bog mogao nešto reći, a da ja to bez ikakve sumnje prihvatim. Međutim, 21 dan nakon takve molitve i borbe s nevjerom, nešto se počelo događati. Sljedećih desetak dana imao sam jedno dugotrajno duhovno iskustvo u kojem mi je Bog na nedvojben način pokazao postojanje duhovnog svijeta i dao mi jasno do znanja u kojem smjeru treba ići moj život.
To iskustvo mi je otvorilo oči u smislu da sam vlastitim očima vidio da je stvarnost posve drugačija od onog što sam do tada uzimao zdravo za gotovo – i da osim svijeta i Boga postoji i duhovni svijet, i da smo mi ljudi, nažalost i kršćani (iako nam vjere nalaže drugačije), na vlastitu štetu nesvjesni kako duhovna stvarnost prožima i oblikuje naše živote. Ono što sam tad doživio je tražilo da korjenito preispitam sva svoja uvjerenja. Ona su doduše bila kršćanska, ali su bila umotana u vrstu modernog racionalizma, zbog čega nisam jasno vidio niti razumio stvari. Ovo iskustvo mi je otvorilo oči za novo razumijevanje ne samo života, nego i Biblije i smisla Kristova otkupljenja na križu. Tek nakon ovog iskustva mogu reći da su kod mene stvari sjele na svoje mjesto. Prestala je moja faza traženja, a život je dobio novo usmjerenje. Od tada se puno svjesnije i usredotočenije trudim ispuniti ono što sam shvatio kao Božju volju. Počela je nova faza mog života kad sam se od onog koji traži Boga postao onaj koji nastoji ispuniti njegovu volju. I otud mi danas dolazi posve nova vrsta trpljenja. Pred mene se stavlja pitanje predanosti, posvećenosti, discipline, spremnosti, molitve, fokusiranosti i gorljivosti. S tim se trenutačno borim – da postanem predan i fokusiran na ono što je jedino bitno, a to je slijediti Božju volju.
Kako ste se odlučili za poziv vjeroučitelja? Tko Vam je u tome pozivu bio poticaj ili uzor?
Htio sam najprije upisati pedagoški fakultet, za učitelja razredne nastave. No sve vrijeme dok sam radio na tome, znao sam da to nije to, da se zavaravam i da si odbijam priznati. U dubini srca sam jasno znao da trebam upisati teologiju. To je jednostavno bilo ono što ja jesam. Na kraju sam popustio, jer nisam niti mogao drugačije. Tako da se ne radi toliko o odluci, koliko o priznanju samom sebi i prihvaćanja istine koja mi je u srcu. Ono što je sigurno imalo veliku ulogu tada u mom životu jesu Frama i fratri moje župe koji su puno radili s mladima.
Koji se izazovi javljaju kada se mladima danas pokušava predočiti vjera i katolički način života?
Po mom mišljenju najveći problem je nedostatak življenja vjere u zajednicama mladih. Osim u Zagrebu i većim centrima, postoji kroničan nedostatak snažnih zajednica mladih u kojima bi se mladi mogli osvjedočiti i naučiti što znači živjeti vjeru. Izazov koji se stavlja pred Crkvu i sve nas jest podupiranje, poticanje i izgrađivanje takvih zajednica – u tome sigurno leži budućnost. Školski vjeronauk je dobar, ali bez ovakvih zajednica neće biti željenih učinka.
Otac ste petero djece. Jeste li oduvijek željeli imati veliku obitelj ili ste se prilagođavali kako su Vaša djeca dolazila na svijet?
Kao što sam već rekao, prije nego što sam postao kršćaninom ne mogu reći niti da sam se htio oženiti, a kamoli imati obitelj ili više djece. Jednostavno nisam imao povjerenja u život i nisam vidio smisla ni u čemu. Kada danas čujem kojekakve udruge koje se s jedne strane bore za prava životinja, a s druge izražavaju mržnju prema ljudskom životu i zalažu se za pobačaj, posve mi je jasan njihov mentalni sklop. Osim ako nema prirodno urođen zdrav pogled na život (a takvih je danas sve manje), čovjek bez vjere lagano postane žrtva takvog mentaliteta te i nesvjesno postane promicateljem kulture smrti, obično pod vidom ljubavi prema prirodi ili nekog drugog „višeg cilja‟. Čak i kad sam postao vjernik, bile su potrebne godine da mi se iz srca iskorijene sve te magle i mrakovi i da zauzmem pozitivan stav prema životu. Ono što smo supruga i ja znali jest da želimo imati više od dvoje djece. Na kraju smo došli do petero!
Koji su najveći izazovi u odgoju vlastite djece? Kako odgojiti katoličko dijete u nekatoličkom okruženju?
Zapravo, čini mi se da to s jedne strane i nije tako teško kako se čini. Ono što djeca vide na TV-u ili drugdje, nama je kao roditeljima uvijek dobar povod da počnemo razgovor o tome kako stvari zapravo stoje. O tome s djecom razgovaram od malena i njima je prilično jasno da je dobar dio onog što nudi moderno društvo prilično daleko od istine. Osim toga ima mnoštvo izvrsnog sadržaja na YouTube-u koji se mogu preporučiti djeci. Do prije desetak godina takvo što nije niti postojalo. Iako službeni mediji negiraju, čini mi se da kršćanska kultura ispod površine buja i raste. Zapravo se na internetu odvija tiha revolucija gdje pojedinci ili grupe kršćana rade vrlo kvalitetne sadržaje koji po kvaliteti i gledanosti nadilaze ono što proizvode neki službeni ili svjetovni izvori. Npr., nedavno sam čuo da je jedan kršćanski sastav po popularnosti nadmašio sve ostale svjetovne bendove. Slično se događa i u Hrvatskoj. Ima mnoštvo kvalitetnih kršćanskih portala. Koncerti duhovne glazbe poput „Progledaj srcem‟ okupljaju toliko mnoštvo mladih da tome teško mogu parirati drugi izvođači svjetovne glazbe. To sve daje mnoštvo sadržaja tako da okruženje u kojem odgajamo djecu i nije toliko nekatoličko.
Osim toga, kod mene postoji duboka nada i molitva da će jednoga dana Bog zahvatiti moju djecu kao što je zahvatio i mene u mojoj adolescentskoj dobi. Čak niti najbolji roditeljski odgoj ne može zamijeniti ono što samo Bog može dati.
Svjedoci smo trenda da svaki drugi-treći brak završi rastavom. Prema Vašem iskustvu, koja je tajna uspješnog, čvrstog i dugotrajnog braka?
Tajna je u tome da je brak sakrament, mjesto susreta s Bogom. U brak ideš koliko da ostvariš samog sebe, toliko i da umreš samom sebi, a u tom se umiranju učiš poslušnosti, spoznaji Boga i što znači biti čovjek. Osobno nisam nikad zastupao neke romantičarske ideje o braku, tipa da je to dvoje ljudi koji se idealno slažu. Po meni brak opstaje tamo gdje oboje ima stav da je brak sakrament i spremni su i sposobni umirati sami sebi. Ta duhovna dimenzija braka je jedini čvrsti temelj u koji ja vjerujem. Naravno, ima ljudi koji će sasvim solidno živjeti i temeljiti svoje razumijevanje braka na nekoj čisto naravnoj razini, ali društveno gledajući brak kao institucija neće opstati i neće ga se razumjeti ako se ne shvati kao sakrament. Razlog modernog raspada braka jest što ljudi misle da će se u braku ostvariti, a kad to ne uspiju, onda im je brak samo list papira koji nema nikakvi dublji smisao. Jedan od mojih najomiljenijih citata jest rečenica židovskog pisca Benjamina Disraelija koji kaže: „Temelj kršćanske obitelji je sakrament braka. On je izvor sveg kućnog i javnog morala. Anti-kršćanska društva se u temelju protive principu doma i obitelji, jer znaju, kad unište to središte, zajedno s njim nestat će i moral cjelokupnog društva.‟ Iako je ovo napisano prije 150 godina, u ovom je citatu savršeno opisano sve što se oko nas događa.
Gdje se po Vama najviše očituje današnja kriza muževnosti i očinstva?
Uh, složeno pitanje. Naravno, kao i svi vidim da u određenom smislu Zapad gubi razumijevanje za to što znači biti muškarac, a pogotovo što znači biti otac. Po meni, u većini slučajeva čovjek niti ne može u pravom smislu iskusiti što znači biti muškarac ako nije proživio i postao otac. Biti otac je izvorni poziv muškarca, čak i onda (ili bolje pogotovo onda) kada se odluči na duhovni poziv. Nisam siguran da bih ovo razumio kad i sam ne bih imao djecu. Kriza očinstva je vjerojatno velikim dijelom uzrokovana i time što se čovjek udaljio od zemlje i fizičkog rada i da je muškarac i ta njegova fizička snaga postala manje bitna. A s druge strane tu je egoizam koji se očituje u tome da ljudi jednostavno ne žele imati djecu, a time muškarci ostanu „vječni dečki‟ zarobljeni u nekoj verziji „neprestanog puberteta‟ te se vrte sami oko sebe, ostaju nezreli i nikada ne postanu ono što bi trebali biti – muškarci i očevi. Osim toga, ne sjećam se kad sam zadnji put na TV-u vidio ocrtan lik istinskog muškarca. Nadalje, postoje i pokreti kao radikalni feminizam, rodna ideologija i slični koji dodatno pridonose krizi muževnosti i očinstva. Ponekad to ide do te mjere da se slika muža i oca želi zatrti i iskorijeniti iz ljudi.
Aktivni ste u inicijativi „40 dana za život‟. Što vas je potaklo na to da se uključite u Inicijativu?
Na to me potakla gospođa Marica koja je voditeljica Inicijative u našem gradu. Njezino srce je toliko gorjelo da se Inicijativa pokrene kod nas da jednostavno nisam mogao reći ne. Kad čovjek kod nekog vidi takvu iskrenost i gorljivost koja dolazi od Boga, onda ne može reći ne. Njoj je pak bio potreban suradnik koji će pomoći oko organizacije, pogotovo oko moderne tehnologije, tako da sam na taj način postao dio priče. No kada sam se priključio, počeo sam uviđati koliko je milosti koje Bog daruje preko Inicijative, tako da sam sada njezin uvjereni član.
Kako komentirate one katolike koji smatraju da je molitvi mjesto u crkvi, a ne na javnim mjestima?
Razumijem ih, ali drago mi je da nisam jedan od njih. Svakome je to u početku mali šok, no s vremenom postane normalno. Treba se ohrabriti i izaći iz sebe. Mislim da su prošla vremena tog povučenog kršćanstva i da će se kršćani i katolici svojim zalaganjem i uočljivošću morati izboriti za ono u što vjeruju, kao što to uostalom rade i svi ostali. Mislim da je dosta te šutnje i povučenosti i da ona proizlazi iz nedostatka uvjerenja i nerazumijevanja u kakvom svijetu živimo. Pasivnost pripada nekim drugim vremenima. Kada takvi katolici kritiziraju one koji stoje i mole pred bolnicama, mislim da bi im Isus odgovorio: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!‟
Kako uspijevate žonglirati ulogama supruga, oca, vjeroučitelja, društvenog aktivista? Kakvi su Vam planovi za budućnost?
Hm, dobro pitanje. Svaki društveni angažman zahtijeva puno vremena i snage i to ne samo moje nego još više moje obitelji, a pogotovo supruge. Dok su djeca mala to je izuzetno teško. S vremenom, kako djeca odrastaju, postaje lakše. Tako da se nadam, zapravo siguran sam, kako ćemo se ubuduće još i više angažirati, a najviše u onom smjeru gdje nas Bog poziva.
Razgovor vodio: Krunoslav Puškar
