Kardinala sam upoznao kao dijete. Bile su to posvećene sličice s njegovim likom koje su nakupljale prašinu u jednoj vrećici s ostatkom takvih predmeta. Ono što mi je tada bilo bitno jest da kardinalove prikaze s molitvama posložim u jedan niz pa se tu našlo po nekoliko sličica sv. Leopolda Mandića, onda sv. Nikole Tavelića pa bl. Ivana Merza itd.
Bio je bitan redoslijed i ne daj, Bože, međusobno miješanje. Nešto kasnije, pri svršetku osnovne škole, sjećam se kako sam u jednom antikvarijatu naišao na knjigu o blaženiku. Stajala je 19 kuna, dakle bila je jeftina, napisao ju je nekakav stranac (M. Landercy!), ali, opet, bilo ju je lijepo vidjeti na polici s knjigama. Naravno da je nisam pročitao. Bilo je bitno imati je. Zašto? Ne znam.
Ne sjećam se točno kada, no znam kako je pravilo bilo da nedjeljom poslije svete mise kao ministranti prodajemo vjerski tisak. Glas Koncila bio je obavezan, dok su periodički glasnici istim tempom bili nuđeni na prodaju. Gotovo uvijek, po izlasku novoga broja, prodavali smo i Glasnik blaženoga Alojzija Stepinca. Toliko sam brojeva prodao, a nikada mi nije palo na pamet kupiti ga. Jednom se ukazala prilika. Je li u pitanju bila neuspješna prodaja (moralo se sve prodati!) pa je taj jadni primjerak ostao usamljenik ili sam odlučio konačno kupiti ono što prodajem vjernicima da vidim ima li u njemu što smisleno, ne mogu se konkretno prisjetiti. I tako je sve počelo!
U gimnazijskim se danima u rukama našao jedan Glasnik. Ako se ne varam, pročitao sam ga doslovno od korica do korica. To je to! Sve je bilo rečeno! Kardinal je tada posijao sjeme, a klica je izbila svršetkom čitanja. Od toga dana stekao sam svoga junaka. Sve ono što mi je trebalo, slilo se u osobu jedne povijesne ličnosti. Od sljedećega broja postao sam redoviti čitatelj i sjećam se uzbuđenja prilikom svakoga prelistavanja i iščitavanja. Kardinalova svetost zaokupljala je sve u meni. Doista, mučenička krv posijala je sjeme iz čega sam rastao u svjesnijega kršćanina. Kardinal je otada postao i moj pedagog i moralist, istina i hrabrost. Krist je znao koga mi preporučiti za zagovornika!
U trećemu razredu gimnazije, profesorica povijesti predložila me zajedno s kolegom za istraživački dio natjecanja iz povijesti. Temu sam sâm izabrao, a ticala se partizanskih zločina u rodnome mjestu u travnju 1945. godine. Iako smo bili jedini u toj kategoriji na županijskoj razini, nismo bili sigurni u prolaz. Naime, protekle dvije godine županija je isto tako imala jednoga kandidata (temu), ali ga nisu slali. Nekim je čudom članove komisije oduševio naš rad i bez ikakvih smo problema završili na državnoj razini koja se te godine održavala u gradu Krku.
Već tada sam osjetio potrebu za Stepinčevim zagovorom te se živo sjećam kako su mi molitve bile usmjerene prema njemu. Tema koju smo obrađivali bila je jedinstvena. Naime, jedini smo obrađivali partizanske zločine. Mjesto u koje smo došli povijesnim je slijedom bilo naklonjeno partizanskome pokretu tako da smo samim dolaskom osjećali stanoviti neuspjeh. Ipak, čežnja za blaženikovim zagovorom u meni nije nestala. Stepinčev zahvat u tome događaju ostavit će u meni trajan pečat na autentičnost njegova zagovora. Osobno vjerujem da smo upravo zbog njegova dioništva osvojili visoko četvrto mjesto kome se doista nitko nije nadao. Istina je pobijedila! Za mene je ovo doista bila istinska pobjeda.
Kroz pet godina fakulteta svakako da je i kroz to razdoblje blaženi kardinal bio plodonosan u mome duhovnom životu. Sjećam se obljetnice njegove smrti na prvoj godini fakulteta kad me pokosila doista neka čudna viroza. Upravo mi je 10. veljače živo ostalo u sjećanju kako me svaka kost boljela i kako sam cijeli dan proveo u krevetu, obliven znojem i strahovitom slabošću – sam u stanu. Imao sam tek snage uključiti program Hrvatskoga katoličkog radija slušajući prijenos mise.
Gotovo svaki put kad mi je bilo najteže, što zbog ispitnih problema, što zbog nekih drugih, obraćao sam se kardinalu za pomoć. Gorljivo sam tražio da me zagovara kod Boga i siguran sam da me svaki put i čuo. Poteškoće su znale biti teške, i kad sam hodao po rubu života, njegove riječi o sklopljenim rukama na molitvu uvijek su me vraćale na pravi put. Doista, svaka izmoljena devetnica bila je pravi blagoslov.
Blaženi kardinal doista je postao pravi prijatelj. Onaj kome se u svakom trenutku možeš obratiti. Lijepo je znati da postoji osoba, pa makar i netjelesno prisutna, ali kojoj vjeruješ da te čuje i moli za tebe. Lijepi životni trenutci i oni manje ugodni izmjenjivali su se tijekom godina. Kardinal je uvijek bio tu negdje. Gotovo svakodnevno sam znao izmoliti molitvu za njegov zagovor.
Često sam bio nepošten prema kardinalu pa sam ga i zaboravljao pa opet zazivao kad je bilo potrebno. Tako je bilo i kad je tati dijagnosticiran zloćudni rak prostate. Kardinal se ponovno našao na mojim usnama. Nije bilo puno razmišljanja koga zamoliti da prenese moje molitve pred božansko prijestolje. A prenosio ih je tako čudesno! Svakodnevna molitva, žarko moljenje, usrdno zazivanje njegova imena. Kroz sve to vrijeme operacije, oporavka i povezanih teškoća, blaženi je Alojzije slušao moje molitve i prinosio ih pred Krista. Dva mjeseca nakon zahvata kako su se redale kontrole, tata je nekim čudom ozdravljao. Uzdizao se isto tako čudesno. Najsretniji sam bio kad sam po povratku s jedne od njih zajedno s njim došao pred kardinalov grob. Teško je opisati taj izljev zahvalnosti. Daj, Bože, da ga dožive svi kojima nada u ozdravljenje posustaje!
Dok sam završavao potonju rečenicu misleći kako će se bolest povući, to se ipak nije dogodilo. Utvrđeno je kako je bolest i dalje aktivna i kako se i dalje širi. Treba li sada pokleknuti? Nipošto! Blaženi kardinale – moli za sve nas!
Antun Lešić
