„Mama, zašto sva djeca imaju tatu, a ja nemam?“ Već u najranijoj dobi svoga života vidjela sam to i osjećala. Nešto je nedostajalo. Bolje rečeno – netko. Tata. Riječ koju sam tako rijetko upotrebljavala u svom životu i koje sam se čak u jednu ruku i sramila, možda i bojala, jer je stvarala osjećaj velike praznine u meni.

Moja priča počinje odlukom meni jedne bliske osobe iz obitelji koja je pod pritiskom svoga muža morala pobaciti. Nije željela, ali je morala. Tada joj je svećenik na ispovijedi rekao: „Sljedeći put kad saznaš da netko u tvojoj blizini želi pobaciti, spasi to dijete. To je tvoja pokora.“ Moji mama i tata nikada nisu bili u braku, a ja sam jednostavno (ne)planirano nastala. Problem. Tata me nije želio i smatrao je da to treba riješiti pa je zakazao termin i odveo mamu u bolnicu. Tu dolazi ona prije spomenuta članica obitelji, spašava mamu od kardinalne pogreške i odvodi je kući. No tata je bio uporan i opet nagovarao mamu jer to je bilo „najbolje za oboje‟. Dogovorio je i drugi termin i odveo mamu u bolnicu. Tada je po drugi put u bolnicu došla moja draga heroina, suočila tatu s njegovim postupkom i odvela mamu doma. Ovaj put je konačno odlučeno: „Ne, umrijeti neću nego živjeti i kazivati djela Gospodnja.“

Dana 22. listopada 1994. na svijet dolazi mala Katja, djevojčica plave kovrčave kose, maslinasto-zelenih očiju i prodorna pogleda. Kako sam odrastala, navikavala sam se na činjenicu da nemam tatu i to mi je postalo normalno, ali praznina u meni govorila je drukčije. I sama sam se često osjećala drukčijom, ali nisam znala zašto. Živjela sam s mamom, bakom i djedom u kući u Vrbovcu. Mama je većinu vremena radila, tako da su za moj odgoj bili zaduženi baka i djed i na neki su način oni postali roditeljske figure koje nikad nisam imala. Djetinjstvo, iako teško zbog neimaštine, bilo je lijepo sve dok zbog životnih okolnosti moj djed nije dopustio da nam se u gornji kat kuće doseli član šire obitelji zajedno sa svojom ženom i djecom. Alkohol je uzeo maha u životu tog čovjeka i ništa više nije bilo isto. Od tada su noći postale teške, jer sve čega se sjećam jest da sam se budila usred noći sva mokra od znoja, tresući se od straha, a s kata iznad čulo se samo razbijanje, psovanje, udaranje, svađanje.

Sjećam se da sam se u tim trenutcima privijala uz mamu koja je plakala i stalno bih je pitala: „Mama, ti nikad nećeš početi piti. Je l’ da? Samo mi reci da nećeš nikad piti alkohol.“ Policija i kola Hitne pomoći ispred kuće postale su svakodnevica, a ja sam svaki dan u strahu ulazila u dvorište jer se nisam željela susresti s tom osobom. Pogotovo ne u pijanom stanju, jer bih u tim trenutcima umirala od straha. U tom periodu mog života kao da je sve treperilo oko mene. Ništa nije bilo sigurno i strah je u meni rastao te sam postajala osjetljivija na stvari oko sebe. Djed je uvijek bio mudar, čovjek velikog i dobrog srca, veseljak, i zaista sam sretna što sam imala primjer takvog čovjeka u svome životu. Iako invalid, uvijek je bio uporan i nije se žalio na život. A onda je u 12. godini mog života obolio od raka i umro.

Meni kao da se svijet srušio, kao da sam izgubila oslonac i zaštitu. Od tada nisam mogla mirno spavati, stalno sam imala noćne more, a epizode s alkoholiziranim članom obitelji postajale su sve češće. Moji ujak i ujna tada su bili članovi karizmatske molitvene zajednice Dobri pastir i rekli su mi da, ako želim, mogu poći s njima na otvoreni susret gdje će se vlč. Dražen Radigović pomoliti nada mnom te da su ljudi već i prije ozdravljali od različitih bolesti i strahova. Pristala sam samo iz razloga da sve te noćne more i strahovi prestanu. Nisam ni pomišljala da će to biti jedan od prijelomnih trenutaka u mom životu. Susret je počeo sa slavljenjem, slijedio je nagovor i onda molitva u kojoj nas je vlč. Dražen pozvao da svoj život predamo Bogu. U tom trenutku kao da se nešto slomilo u meni, počela sam plakati i kao da je nešto izašlo iz mene. Te sam noći po prvi put mirno spavala. Nakon toga me nitko nije tjerao da dolazim na susrete zajednice. Jednostavno sam osjetila da sam pozvana biti tamo pa sam se u svojoj 12. godini priključila slavljeničkom timu, postala dio zajednice.

Bog je dotaknuo moje srce i Njegova je ljubav donijela mir i utjehu nakon gubitka djeda, ali to je bio samo početak moje promjene. Tri godine nakon djedove smrti baka se također razboljela od raka i umrla. To je bio ponovni udarac koji me slomio u mojoj 15. godini jer, na neki način, još je jedna roditeljska figura otišla iz mog života, a i upravo sam u tom trenutku saznala da sam dijete koje je trebalo biti pobačeno. Sjećam se da sam u tim trenutcima samo plakala i strah kao da se polako vraćao. Nakon djedove i bakine smrti život je postao teži, mama je radila dva posla i nisam uvijek mogla imati sve kao moji vršnjaci, morala sam se za sve izboriti sama na lakši ili teži način i mnogo sam puta nailazila na nerazumijevanje kako vršnjaka tako i drugih ljudi.

Počela sam se osjećati odbačenom i nesigurnom, makar se to izvana nikad ne bi reklo jer sam uvijek bila nasmijana. U svemu tome nikad nisam željela odustati od Boga i nekako sam vjerovala da Bog vodi moj život koliko god težak bio. Dok sam bila u srednjoj školi, upoznala sam tako momka koji je ulijevao povjerenje i kao da sam od njega mogla dobiti zaštitu za kojom sam uvijek čeznula. Naizgled vjernik, bio je sve samo ne to. Vjerovala sam mu u potpunosti, ali on je pogazio moje dostojanstvo i slomio moje srce samo iz razloga što sam rekla da živim vjeru i predbračnu čistoću i da želim čuvati svoju nevinost za svoga muža. Odlično, još jedan udarac muške figure. Tu sam se zatvorila i nesvjesno sebi rekla da će sljedeći put netko morati biti jako uporan kako bih mu povjerovala i zavrijediti da mu se otvorim. Počela sam graditi zidove i postala u jednu ruku i oštra, ali u dubini sebe željela sam da se netko bori za mene i ne odustaje. Tako sam bila sigurnija.

Kako je vrijeme prolazilo, odlučila sam stupiti u kontakt s ocem. Nikad ga nisam upoznala, ali povremeno bismo se čuli putem društvenih mreža. Znam tko je i kako se zove, čak sam i inicirala kavu s njim, ali izbjegao je susret svaki put do sada. Priznajem, boljelo je. Bez obzira na teškoće, nikada nisam pomišljala odustati od Boga i sve što sam željela je bilo ostati Mu vjerna. Malo-pomalo uvidjela sam kako moram mijenjati stvari kod sebe i početi rušiti zidove, dopustiti Njemu da uzme svu tu ljutnju i tugu koja se godinama nakupljala i činila me u pojedinim trenutcima grubom. Molila sam Ga da mi promijeni srce i On ga je prije pola godine slomio. To je bio jedini način da shvatim kako me On ljubi i prihvaća i da u Njemu imam Oca. To je bio jedini način da izlijem pred Njega sve što je bilo u meni ovih godina, da priznam kako sama ne mogu oprostiti, ali da me On može naučiti i opraštati, otpustiti i ljubiti sve koji su dio ove priče, da konačno mogu prihvatiti sebe i činjenicu da je dobro što postojim.

Danas imam 26 godina, završila sam fakultet, zaposlena sam. I sve je to Božja milost i providnost na djelu. Bez Njega ne bih mogla učiniti ništa. Bog je također bio velikodušan u davanju svojih talenata i odlučio kako bi bilo dobro da još netko pjeva za Njegovo kraljevstvo. Tako sam počela pisati pjesme i uglazbljivati ih, a članica sam i glazbenog sastava za vjenčanja „Adoramus‟. Je li čitav moj život bio neplaniran? Ne bih rekla. Bog uvijek vidi širu sliku i vodi nas putovima koji su nama nerazumni i nelogični. Da nisam imala ovakav život kakav sam imala, vjerujem da bih na mnoge stvari gledala drukčije. Ali život me naučio, otvorio mi je oči da vidim dublje. Vjerujem stoga da je i ovo moje svjedočanstvo samo put u nečije srce.

Muškarci! Danas znam da nitko ne može odlučiti umjesto mene želim li živjeti ili ne. Jer ja to želim! I nije samo pitanje financijske situacije s kojom će se ostavljeno dijete nositi, već i emocionalno i duhovno. Ne odustajte samo zato što se u početku čini teško i nemoguće.

Žene! Molite za svoje momke i muževe. Oni trebaju našu pomoć na putu za nebo, da postanu ono na što ih Bog poziva. Imala sam priliku moliti i postiti za jednu mušku osobu za vrijeme njegovih ispita i danas vidim da to nije bio samo duhovni boj za njegove ispite nego i za njegovo srce. Nije prošao dan, a da nisam u ljudskoj slabosti pomislila kako je bolje odustati, ali Bog me krijepio i tu mi pokazao koliko onaj crni udara na muško srce i koliko im je potrebna naša molitva i podrška. Budite odvažne!

Budući da pjevam slavljeničke pjesme, željela bih završiti ovo svjedočanstvo riječima upravo jedne takve pjesme: „Neka slab kliče: ja sam jak, a siromah: bogat sam. Neka slijep kliče: vidim. To mi Gospod učini!“

 

Svjedočanstvo Katje Rajić izašlo je u 2. broju ‘Pohoda’, prvog pro-life časopisa u Hrvatskoj. Želite li primati ovaj časopis koji je besplatan, a koji obiluje ovakvim iskrenim i poticajnim svjedočanstvima, javite se na sljedeći mail: 40danazazivot@gmail.com.

Foto: privatna arhiva Katje Rajić