„Kad su povečerali, uvedoše Tobiju k Sari. On se, ulazeći k njoj, sjeti Rafaelovih riječi: uze tamjanova pepela, metnu na nj riblje srce i jetru i okadi. Tek što demon očutje vonj, pobježe u Gornji Egipat, a anđeo ga ondje okova. Kako su se zatvorili u sobu, Tobija ustade s postelje i reče: ‘Ustaj, sestro, molimo se da nam se Bog smiluje.’ Onda se Tobija poče moliti: ‘Blagoslovljen da si, Bože naših otaca, blagoslovljeno sveto i slavno ime tvoje u sve vijeke! Blagoslivljala te nebesa i sva tvoja stvorenja u sve vijeke! Ti si stvorio Adama i dao mu pomoćnicu Evu: od njih je proizašao ljudski rod. Ti si rekao: Nije dobro da čovjek bude sam; načinimo mu pomoćnicu sličnu njemu. Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru nego po istini. Smiluj mi se i učini da s njom doživim starost.’ I zajedno rekoše: ‘Amen, amen.’ I zaspaše oboje te noći.‟
U posljednje vrijeme često mi je na pamet padala Knjiga o Tobiji pa sam je odlučio ponovno pročitati i vidjeti što bi se u njoj moglo naučiti o muževnosti. Iznenadilo me bogatstvo detalja i simbolike te sama aktualnost i dubina navedene knjige. Zaključio sam da bi je obavezno trebao pročitati svaki muškarac i, štoviše, meditirati nad njom.
Knjiga o Tobiji jedan je od najkraćih, ali i najpoznatijih te najomiljenijih starozavjetnih primjera koji opisuje sazrijevanje pojedinca, njegov rast u vjeri i put do ženidbenog druga. Sama knjiga započinje molitvom i vapajem starog Tobije iz Ninive, pravednika koji je usprkos svim svojim dobrim djelima za života oslijepio, i koji moli Gospodina da ga što prije uzme k sebi. Također, knjiga započinje i molitvom i vapajem Sare, djevice iz medijskoga grada Ekbatane, kojoj je demon Asmodej ubio već sedmog muža i koja zbog toga ozbiljno razmišlja da si oduzme život. Nakon njihove žarke molitve oboje pomišljaju kako se zapravo ništa nije dogodilo, no njihova je iskrena molitva potaknula Boga na djelovanje. Štoviše, njihova je molitva već bila uslišana. Bog je, naime, odlučio poslati svog Arkanđela Rafaela kako bi izliječio oboje: „da s Tobijinih očiju otkloni bijele opne kako bi mogao gledati Božje svjetlo i da Raguelovu kćer Saru dadne za ženu Tobijinu sinu Tobiji oslobađajući je od zlog duha Asmodeja‟ (Tob 3, 17).
Nedugo nakon toga, mladi Tobija, sin starog Tobije, od svog oca dobiva zadatak da ode njegovu prijatelju Gabaelu u Rages medijski i preuzme ušteđevinu koju mu je on čuvao. Premda je njegova majka Ana bila skeptična oko toga i načas posumnjala u ispravnost odluke starog Tobije, ipak je, zahvaljujući njegovoj nepopustljivosti, odlučila pustiti svog sina jedinca na taj dalek put. Tome je svakako dao svoj doprinos Arkanđeo Rafael prerušen u njihova rođaka Azariju koji ih je sve uspio uvjeriti da poznaje put i da će mladog Tobiju sigurno vratiti kući. „Prati ga dobri anđeo, njegovo će putovanje biti uspješno i vratit će se živ i zdrav‟ (Tob 5, 22), zaključio je stari Tobija, ne znajući kako je suputnik njegova sina uistinu anđeo i to ni manje ni više nego jedan od sedmorice arkanđela.
Priča mladog Tobije primjer je mnogih sinova koje roditelji drže pod staklenim zvonom. Očevi pretjerani zahtjevi i majčina pretjerana briga ne dopuštaju mu da izgradi samopouzdanje, što može rezultirati njegovom podređenosti njima i takozvanim sindromom Petra Pana, tj. osobom koja nikad ne sazrije i odraste. Isto ime oca i sina u ovoj biblijskoj priči također su jasan znak da je sin samo očeva „kopija‟, odnosno osoba podređena njegovim ambicijama.
Srećom, Gospodin sve okreće na dobro pa je na put mladog Tobije odlučio staviti upravo svoga Arkanđela Rafaela uz čiju pomoć on napokon prekida „pupčanu vrpcu‟, napušta roditeljski dom i počinje izgrađivati svoje „ja‟. Na tom se putu on suočava s pustinjskim prostranstvima, mračnim noćima i svojim strahovima, stvarima koje mu roditelji vjerojatno nikad ne bi dopustili. No priča o Tobiji vrlo zanimljivo prikazuje kako je on uspio pobijediti svoje strahove. Prema Rafaelovu nalogu, Tobija tako u rijeci Tigris lovi ribu i uspijeva joj izvaditi srce, žuč i jetru, organe koji će, kako čitamo u gornjem citatu, odigrati veliku ulogu u njegovoj priči te izliječiti i Saru i njegova oca. Naime, to nisu bilokakvi organi – to su organi koji su zapravo puni simbolike.
Dok srce predstavlja strah i ono čega se najviše bojimo, jetra, budući da je jedan od najtežih organa, simbolizira ono što nam je najteže. Također, budući da je to organ odgovoran za čišćenje organizma, jetra simbolizira i ono što truje našu nutrinu. Kada malo razmišljamo o tome, postavlja se pitanje ima li za čovjeka što teže i otrovnije od straha od ljubavi: ljubavi Božje i ljubavi drugog čovjeka. Naime, mnogi se zbog svojih strahova i rana zatvore za ljubav, premda je žele svim svojim bićem. Mnogi umjesto da čuvaju svoje srce, kako nam govore Mudre izreke (4, 23), oko njega podižu zid. Neki bibličari tako tumače smrt sedmero Sarinih muževa ne demonom nego njenom hladnoćom. Sara, iako je očajnički željela ljubav, odbijala bi potencijalne muževe svojom emocionalnom distanciranošću. Što bi joj se oni više približili, to bi ona bila hladnija prema njima.
Sarin slučaj, ako malo bolje promislimo, zapravo je slučaj mnogih današnjih djevojaka i žena. Nakon što su svoje srce dale mnogima i potom ostale ranjene, postavile su oko njega bodljikavu žicu preko koje je teško prijeći, čime su same sebe osudile na samoću. No iako je teško prijeći tu bodljikavu žicu, to nije i nemoguće. Važan je, prije svega, stav srca. Važno je hoće li muškarac ustrajati i s vremenom srušiti taj bedem oko ženskog srca koji se godinama gradio na temelju loših iskustava ili će pobjeći glavom bez obzira smatrajući kako žensko srce nije vrijedno tolika truda. Onaj koji uspije srušiti taj zid oko njena srca, taj ga ujedno i osvaja.
Međutim, danas više kao da ne postoje „osvajači‟. U posljednje mi je vrijeme tako nekoliko djevojaka reklo jednu rečenicu koja me potakla da ponovno pročitam Knjigu o Tobiji, a to je upravo ova: „Osjećam se kao Tobijina Sara.‟ Te su djevojke uvelike razočarane današnjim momcima koji ne samo da ne znaju što žele po pitanju veza, nego se djevojkama boje i prići jer misle kako nemaju šanse kod njih. Toliko o današnjoj muževnosti i riziku! Kao da nikada nisu čuli onu staru izreku: „Tko ne riskira, ne profitira.‟ Neosporiva je istina kako današnje muškarce treba poticati i motivirati za svaku pa i najmanju stvar, a tome je i slučaj kod međuljudskih odnosa. Kao da se izgubilo ono viteštvo pa čak i hazarderstvo koje su još donedavno bile svojstvene muževnosti. Muškarci tako više uopće ne vjeruju u sebe, a to je uvelike posljedica toga što više nitko ne vjeruje u njih.
Bogu hvala, Rafael je vjerovao u mladog Tobiju i hrabrio ga kada je saznao da bi mu Sara, kojoj je umrlo sedam muževa zbog demona Asmodeja, mogla biti žena: „ne uznemiruj se zbog onog demona, nego je uzmi. Siguran sam da ćeš je još ove noći dobiti za ženu. Međutim, kad uđeš u sobu za mladence, uzmi od jetra i srca one ribe te stavi na žeravicu za miomiris. Ubrzo će se proširiti miris. Demon će ga osjetiti te će pobjeći i nikada joj se više neće približiti. Kad s njom pođeš u postelju, ustanite oboje i pomolite se svevišnjem Gospodu da vam udijeli milosrđe i spasenje. Ne boj se, jer je ona za tebe određena od početka svijeta. Ti ćeš je spasiti i ona će poći s tobom. Siguran sam da ćeš s njome imati djece koja će ti biti kao braća. Stoga se nemoj bojati‟ (Tob 6, 16–18). Rafael je tako podignuo Tobiji samopouzdanje, a Tobija mu je povjerovao. No Raguel, Sarin otac, nije imao toliku vjeru u Tobiju. On je čak dao iskopati grob za njega jer je očekivao da će ga snaći ista sudbina kao i onu sedmoricu prije njega.
Zanimljivo je da je Tobija samo nakon minimalnog Rafaelova poticaja odustao od već uvriježenih sudova o Sari kao osobi koja sije samo smrt, što su mislili čak i njeni roditelji i okolina, i odlučio riskirati. On ju je istog časa zavolio i prihvatio bez obzira na njenu tamnu prošlost, a ta je ljubav u konačnici oslobodila Saru. Taj nam primjer zorno prikazuje da kada odlučimo voljeti nekoga tko od nas očekuje jedino odbacivanje, mržnju ili osudu zbog burne prošlosti, to ga oslobađa – egzorcizira. Kako piše u Svetom pismu: „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi‟ (1 Iv 4, 18). Međutim, neki zbog strahova nikad ne uđu u blagoslov koji im je Bog pripremio, a za taj je blagoslov često tako malo potrebno.
Osim straha, još jedna prepreka u ljubavi je požuda. Mnogi bibličari navode upravo ovu rečenicu kada žele istaknuti Tobijinu odluku za čistoću, a ne za požudu: „Gospode, ne uzimam zbog pohote ovu svoju sestru nego po istini.‟ Danas velik broj parova ulazi u brak na temelju požude očiju i tijela, što nerijetko završava ili razočaranjem ili rastavom. Jedan je svećenik dobro rekao kako Sotona prije braka parove tjera u krevet, a u braku iz kreveta. Tobija nam zato daje primjer kako živjeti prije vjenčanja, a kako nakon vjenčanja, a odgovor je isti: „u čistoći‟.
Čistoća znači da se na drugu osobu ne gleda kao na predmet, nego na ono što ona jest – druga osoba, dar, još jedno dijete Božje. Čistoća znači da drugu osobu upoznajemo na temelju razgovora i druženja, a ne na temelju fizičkih dodira. Da bi se živjelo čisto, također je važno da smo posvećeni molitvi. Primjer Tobije i Sare nam lijepo pokazuje kako se zajednički život ne započinje skidanjem odjeće nego upravo molitvom, pri čemu je važno da Tobija kao duhovni vođa i glava obitelji predvodi molitvu. Njegovo predvođenje molitve pokazuje da je Tobija postao izgrađen čovjek, osoba koja je udarila dobre temelje svojoj obitelji, obitelji koja je željela biti sveta. Njegova zauzetost kod molitve pokazuje koliko je Tobija zapravo u kratkom vremenu sazrio i kako ga je Bog opremio za duhovni boj na koji on, kao glava obitelji, svakog dana mora biti spreman.
Žuč, kao posljednji organ u Knjizi o Tobiji, predstavlja gorčinu na okolinu i na okolnosti zbog koje ne vidimo bližnje u pravome svjetlu. Ona se odnosi na pogled starog Tobije na svijet koji je na sve oko sebe gledao crno, a koji je kasnije u potpunosti izgubio vid. No kad je nakon povratka svog sina napokon progledao, stari je Tobija počeo gledati svijet drugim očima, pa tako i svoga sina. Za njega on više nije bio dječak nego izgrađen muškarac i muž, a između njih je uspostavljen novi odnos ljubavi i poštovanja. Bog je izliječio njegove fizičke, ali i duhovne oči pomoću svog Arkanđela Rafaela, čije ime, vrlo znakovito, znači Bog liječi.
Međutim, priča o Tobiji nije samo jedna mala i obična priča o sazrijevanju pojedinca kojem se u potpunosti promijeni život, a koja se sasvim slučajno zatekla u Bibliji, nego nešto mnogo dublje. Ona je nagovještaj jedne velike i prevažne Priče koja je sastavni dio Biblije i koja može promijeniti svačiji život iz temelja. Kako to mislim? Hajdemo sažeti gore navedenu priču: otac šalje svoga sina jedinca u svijet da otkupi veliku baštinu koja mu pripada, a koja je bila izgubljena. Na tome putu sin otkupljuje svoju mladu od prokletstva, smrti i Sotone. Čak mu i iskopaju grob, ali on ostane prazan. Na gozbi u čast mladoženji jede se janje, a nakon gozbe sin vodi svoju mladu, neokaljanu i čistu, svome ocu. Zvuči poznato? Tako je, priča o Tobiji još je jedan svetopisamski nagovještaj Isusova djela spasenja. Priča o Tobiji tekst je koji na svojoj površini i dubini ima snagu, silu i moć promijeniti čovjeka i ukazati na najsavršenijeg muškarca u povijesti čovječanstva – Onoga koji nije kalkulirao, koji se nije bojao, nego se u potpunosti predao svojoj Zaručnici i spasio je od vječne smrti. Radi se, naravno, o našem Gospodinu Isusu Kristu.
Međutim, priča o Tobiji dobrim je dijelom i priča o Arkanđelu Rafaelu, Tobijinu pratitelju i pomoćniku kojeg bismo svi mi trebali imati. Zanimljivo je da ime Azarija, koje on sebi uzima, na hebrejskom znači Bog je pomogao, a on to uistinu i jest – pomoćnik. Arkanđeo Rafael tako je primjer pouzdana duhovnika koji te poznaje i koji te prati na tvom duhovnom putu. Naime, da Tobija nije iskusio Rafaelovu potporu, on ne bi imao hrabrosti priči Sari s vjerom u njezino oslobođenje. Samo onaj koji je čist, a to je zasigurno Rafael, može drugu osobu voditi putem čistoće.
Zato imaš li ti svog duhovnika, svećenika koji te prati na tvom putu vjere? Moliš li se sv. Rafaelu Arkanđelu? Moliš li se svome anđelu čuvaru? Nemoj misliti da to nije važno jer sam je Bog obećao: „Šaljem, evo, svoga anđela pred tobom da te čuva na putu i dovede te u mjesto koje sam priredio‟ (Izl 23, 20). Bez obzira na to jesi li u braku ili ne, od velike je važnosti pronaći svog osobnog duhovnog pratitelja i utjecati se sv. Arkanđelu Rafaelu koji će također pratiti tebe i tvoju (buduću) suprugu na vašem zajedničkom putu prema vječnosti. Tko zna, možda je upravo vaš duhovni pratitelj prerušeni anđeo pomoćnik.
Bilo kako bilo, svoj bih (pre)dugi osvrt na ovu (pre)kratku priču o Tobiji završio prikladnim stihom iz zahvalne pjesme starog Tobije, a koji bi trebao biti molitva svakog muškarca po Božjem naumu: „Blagoslovljen Bog, koji živi uvijeke, i njegovo kraljevstvo‟ (Tob 13, 1). Neka tako bude. Amen.
Foto: Pixabay
