Moj je otac bio dobar otac. Nisam uvijek tako mislio. Kad sam bio klinac, mislio sam da me ignorira; posvetio bi više pozornosti svome poslu, mojoj drugoj braći i sestrama, čak i svojim poslovnim suradnicima i prijateljima. Kad sam bio u njegovoj blizini, osjećao sam se kao smetnja. Kad bi mi se obratio, čuo sam samo kritike.
Kao tinejdžer sam ga izbjegavao. Vjerovao sam da su moj radikalni izgled, ponašanje i loš stav bili njemu u inat; podsvjesno sam želio da me primijeti. U nekom trenutku mislim da je odustao, a ja sam službeno postao ono što je moj otac rekao mojoj mami: „tvoj sin”. Prihvatio sam to kao krajnje odbacivanje. Sve dok nisam otišao na fakultet, jedva sam ga podnosio.
Kad bih se povremeno vraćao kući, između nas nije bilo puno priče. Gotovo ništa. Iako nisam u potpunosti prepoznao da sam ja kriv za to, stalno sam bio spreman na kaos kako bih šokirao – svog oca. Tetovaže, razne boje kose poput uskršnjih jaja i sve čudniji prijatelji gurnuli su mog oca na rub, ali on nije ništa rekao. Sve do dana kad je progovorio.
Kasnije sam svog oca smatrao još većim homofobnim fanatikom. Moja procjena njega bila je rezultat njegove nevoljkosti da mi kaže sve što sam želio čuti. Otkad mi je jedan svećenik rekao da me je Bog stvorio homoseksualcem… i da je to prekrasno, očekivao sam ponavljanje te tvrdnje – od svih. U gay muškoj zajednici dobivao sam to svakodnevno ohrabrenje. Po mojoj procjeni, moj je otac bio jedini otpor. Iako sam mislio da znam što želim čuti, zapravo mi je trebalo nešto drugo. Gledajući unatrag, kad sam kao tinejdžer pitao svećenika za savjet u vezi sa svojom spolnošću, znao sam što će reći, ali sam se nadao da će reći nešto drugo. Nije. No moj otac jest.
Moj otac nije bio obrazovan čovjek; nije imao diplomu iz teologije; nije imao nikakvu diplomu. No imao je zdrav razum i imao je ljubav. Nakon vikenda provedenog u kući mojih roditelja, u društvu nekoliko prijatelja iz San Francisca; dok su oni bili prilično oprezni i puni poštovanja, unatoč njihovu nečuvenom izgledu, ja sam bio pretjerano demonstrativan i nepristojan. Tata je godinama šutio, a onda je morao progovoriti. Mirnim je tonom rekao da se ne mogu vratiti kući s prijateljima. No meni su vrata uvijek bila otvorena. Zakleo sam se da se nikad neću vratiti. Tek sam se nekoliko godina kasnije pojavio; doduše, znatno manje arogantan i s manje zahtjeva.
Spremnost moga oca da kaže istinu – spasila me. No on je mogao postići taj mali golemi podvig samo zato što je njegova snaga bila učvršćena u život molitve. Moj otac nije dizao utege da bi se ojačao na van; bio je prestar i prebolestan da bi to učinio. No on je svakodnevno molio krunicu – sva četiri otajstva, dva puta dnevno; to je preko 400 Zdravomarija. Za to je potrebna istinska izdržljivost i snaga. Istinu je teško izgovoriti; ona nikad nije lakša opcija. Često izaziva progon, ismijavanje i neprijateljstva. S obzirom na prošlost, pitao sam se što ću zateći kod kuće; poput „razmetnog sina”, zatekao sam oca kako čeka.
U Katoličkoj sam Crkvi brzo otkrio da je u svećeništvu teško pronaći istinske primjere „očinske” snage. Također sam otkrio da me tamo čekaju svećenici (očevi) – no to su bili isti oni koji su mi rekli da me Bog načinio homoseksualcem. Samo što više nisam bio naivan šesnaestogodišnjak. Crkva mi nije pružala sigurno i gostoljubivo mjesto na kojem bih se mogao pronaći – već sam ga imao: kod svog oca.
Drugi mladići i djevojke nisu imali koristi od toga što imaju roditelja koji nije kapitulirao; ne govore svi kao moj otac; očevi se često izoliraju u kut dok žene preuzimaju kontrolu; otuda sklonost gay muškaraca da imaju bliskije odnose sa svojim majkama nego svojim očevima. Ali kao što mnogi očevi ne shvaćaju, kao što je sveti Toma More slavno rekao, šutnja daje pristanak. Reci nešto ili ćeš izgubiti sve. Pozovete li nered u svoju obitelj, ubrzo će uslijediti kaos.
Moj je otac riskirao; a moja mu je majka to bila voljna dopustiti. Nekim će majkama gay sina to biti težak prijedlog. Nakon godina gledanja kako otuđenost raste i širi se između oca i sina, potreba da se zaštiti ranjeni lutalica je instinkt moći. Ipak, raskid između oca i sina može zaliječiti samo otac. Neizbježno će se činiti pogreške, stvari će se izgovarati u ljutnji i poduzeti će se radnje koje su bile pod utjecajem emocija, a ne smirenog razmišljanja. Ali to je u redu. To je dio bitke – stvari mogu postati neugodne. Ali pravi otac, kad se dim raziđe, pokušava uspostaviti red iz nereda; on čisti nered, on ga ne stvara.
Sv. Josip uvijek je bio uzor mome ocu; dok se svijet kakav je Sveta obitelj poznavala rušio oko njih – okupacija militarističkog carstva, masovno čedomorstvo i konačno progonstvo, sv. Josip nikada nije predao one koji su mu bili povjereni u zlu vremena.
Kao i svi roditelji, moj je otac napravio neke pogrešne korake; nije uvijek bio tu, ali nikad nije bio zlonamjeran. Mislio je da čini pravu stvar. Kasnije je za te pogrešne odluke i nedostatke platio cijenu. Morao je gledati kako odbacujem svoj život. Govorio je, ali ja nisam htio slušati. Što je preostalo? Molitva. Ali ne bilo kakva molitva. Ne strelovit mali apel Bogu prije spavanja. A svakako ne molitva za vrijeme „mjeseca ponosa”. Intenzivna, naporna, beskrajna molitva. Bol i žrtva. To je bio jedini način. Na kraju, sve je moglo biti uzalud; ali pravo očinstvo i prava ljubav zahtijevaju barem želju da se pokuša. Kao Bog, moj otac nije odustao od mene. Na kraju mi je konačno pokazao da mu je stalo.
Izvor: josephsciambra.com
Foto: Unsplash
