Poznata je priča o ženi koja je svakoga dana gledala prljavo rublje svoje susjede sve do trenutka dok njen muž nije jednom oprao prozore njihove kuće te je shvatila da nikakav problem nije bio u susjedinu rublju već u njenom nečistom prozoru.
Koliko često primjećujemo samo ono loše na drugima, idu nam na živce njihovi obrasci ponašanja, svaka njihova riječ, svaki njihov pokret, svaki pogled, doslovno sve što učine. I tu započinje naše mučenje ako smo prisiljeni živjeti uz takve osobe, ako nemamo mogućnosti izbora drugačijeg života. Tada nam je svaki dan upropašten dan jer sve ono što drugi naprave ili ne naprave odražava se na našu unutarnju stvarnost u kojoj nema mira.
Sve ono što vidimo loše na drugima simptom je naše stvarnosti, jer druge osobe možda istu stvar neće primjećivati ili je bar neće tako negativno gledati kao što je mi gledamo. To je poziv u pomoć naše unutrašnjosti u kojoj se nalazi jedan neriješeni konflikt ili rana, to je poziv neke naše neostvarene čežnje ili ambicije koja traži ispunjenje. A možda je u konačnici to strah od našeg susreta sa samim sobom i pribojavanje da smo isti.
Što god to bilo ono mora postati predmet naše refleksije i rada na sebi da bismo se oslobodili te rane ili konflikta koja će nam uvijek uništavati život. Potrebno je mnogo hrabrosti da se prizna da u našoj nutrini nije mnogo toga pod našom kontrolom i da mnoge stvari nisu onakve kakve želimo. Tek kada to učinimo stvorit ćemo prostor da se u njemu nastani mir naš, mir koji dolazi sa spoznajom tko smo i prihvaćanje toga istoga.
Mario Žuvela
Foto: Unsplash
