Foto: Pixabay
Ime mi je Darko Tomerlin. Imam 47 godina, oženjen sam i otac dvoje tinejdžera, kćeri od 16 i sina od 13 godina. Svjestan dragocjenosti braka, koliki je on trn u očima Zloga, bio sam jako tlačen. Još za vrijeme hodanja sa svojom suprugom, s kojom sam sada već 17 godina u braku, naš je budući brak bio blagoslovljen od Blažene Djevice Marije riječima: „Blagoslivlja vas Svemogući Bog Otac, Sin i Duh Sveti‟.
U ovim zadnjim teškim danima često sam se pitao kako će to biti, jer svaka me njena riječ bode i kida srce, a ja onako slab i vrijedan svakog prezira i njenog nezadovoljstva i još k tome očajan primjer svojoj djeci, tonem i smišljam plan kako ću kada ozdravim pobjeći zauvijek od kuće pa makar da kao prosjak umrem na cesti.
Nebrojene duhovne obnove, svete mise, ispovijedi, molbe, zazivi, prošnje… Ništa. Bio sam mlitav i kilav bez promjene. Tada mi dolazi na FB pozivnica sa stranice „Muževni budite‟ – pozivnica za molitvu i post za supruge, za svaku prvu srijedu u mjesecu. Prijavljujem se. Post mi je jako težak, a moliti mi se baš i ne da, ali moja je supruga vrijedna svakoga truda. Nema mi druge. To je to. Ona to ne mora znati, ali moje rastrgano srce to želi žrtvovati za nju. Prijavio sam se, ali ništa se nije mijenjalo. Tada mi stiže na FB pozivnica za program „Exitus‟. Da! Sve za nju. Premda me je strah i nemam pojma kako bih ja uopće bio sposoban za tako nešto. Moram. Nema druge. Obećao sam svojoj dragoj pred Bogom i ljudima da ću je voljeti i poštivati u dobru i u zlu u sve dane života svoga dok nas smrt ne rastavi!
I prijavljujem se. Kako će to biti moguće? Probat ću pomalo. Kada vidim da nešto treba učiniti, onda umjesto da pokažem prstom i naredim da se to napravi, ja se sam prihvaćam posla, jer moja je draga toga vrijedna. Jednom je prilikom ona, bez meni znanog razloga, počela bijesnim glasom vikati na mene. Bio sam zbunjen jer obično znam zašto. Tada me obuzela ova misao i odmah sam to učinio…. „Volim i ja tebe!‟ I zagrlim je. Ostala je razoružana i zbunjeno je otišla.
Sve sam aktivniji u kući do te mjere da je i ona nešto primijetila. U meni je rasla nedoumica i strah prijave za „Exitus‟. Pokazujem joj svoj plan i dajem da pročita objavu. Jako joj se svidjelo, premda joj je izraz lica odavao sumnju. I stigao je prvi e-mail. Ako ide, ide. Bože, pomozi! Za nekoliko dana dolazi prva srijeda u mjesecu, a ja već u postu i sad još moram dodatno postiti i za suprugu. Dobro, kruh i voda neće biti dovoljno. Onda ću njoj za ljubav postiti samo o vodi. To će biti teško, ali niti ne očekujem lako obraćenje, olaku milost ili laganu žrtvu, jer onda to niti nije. Za divno čudo bilo je lakše postiti samo na vodi, u mom slučaju mineralnoj vodi, jer na poslu je voda više za ispiranje WC-a nego za piće. I, eto, tako dolazi petak, pa srijeda, pa opet petak…
Ustajem u 5. 5! Pa ja nisam mogao ustati u pola sedam da stignem na vrijeme na posao. Počistim, služim, odnesem, skuham ili već nešto korisno napravim za našu obitelj. Odradim jutarnje molitve i čitanje pa na posao. Hladan tuš je krajnje neugodan, ali me još više brine kako će biti kada voda bude stvarno ledena u vrijeme kada se približavamo Božiću. Tješim se da je sada još uvijek topla. Ultra kratki razbuđujući tuš. I kraj. A kosa? A sapun? Ne, ne. To je previše. Navečer mlaki tuš u svrhu pranja i higijene, a ujutro samo kratko za razbuđivanje.
Slijedi prva zajednička sv. misa i susret s bratom. Jedinim u našem dvojcu s mojim kapelanom i duhovnikom. Prihvaćam poziv za zbor i dolazim na prvu probu. 15 minuta ranije. Ali nema nikoga još 20 min. I odjednom svi na okupu, vježbamo i pripremamo se za našu prvu zajedničku misu. Dobili smo i naziv „AD HOC‟! Promukao i lagano prehlađen pjevam kao slavuj. Otkud sad to? Valjda i slabo čujem… Bogu na slavu!
Propovijed budi nadu. To je Riječ Božja! To se može i u mome životu dogoditi da ja slab, kljast i nemoćan budem oruđe Slave Božje. Da se i u meni i u mome životu Bog može proslaviti. Na kraju sv. mise, fra Mate prilazi oltaru i stoji. Moli. Lijep odaziv. Od 400 polaznika nema nas ni stotinu. Sol zemlje i svjetlost svijeta stoji pred njim. I treba moliti. Svi sjede. Pomolimo se! I svi ustaju kao jedan. Koja vojska, kakav posluh…
Po izlasku upoznajem svoga brata Veseljka. Koji tip. Kako učen. Kako mi propovijeda. Puni me u 5 minuta kao ekstra brzi punjač. Stajali smo ispred crkve te razgovarali i povjeravali se kao da se poznajemo od malena. Iskreno kao na ispovijedi. Tu mi priznaje da on to neće moći, ali da me neće ostaviti. Bilo je to više-manje sve od njegova „Exitusa‟. Zbog te izoliranosti, osamljenosti i manjka komunikacije i bratske potpore svoju sam snagu oslanjao na Krista i svakodnevnu sv. misu. Dobar je brat taj Krist. Šuti i nosi me. Mir, sreća i zadovoljstvo su me obuzeli, ali i tuga jer sam bez braće. Da zovem? Šaljem poruke? Mail? Nema odgovora. Nakon nekoliko takvih mučnih, ali i blagoslovljenih dana dobivamo poziv za sastanak „Bratstva bl. Karla.‟ TO! Dolazim! I, naravno, ja opet prvi, nikoga nema. Velečasni me ispraća van. Nitko ništa ne zna. Agonija. I, napokon, skupljaju se! Dobrodošlica. Sastanak. Pitanja…
Čekam… „Oprostite, ja sam više-manje sam. Možete li me pridružiti nekom aktivnijem bratstvu jer je takvo i takvo stanje, a moj brat je prezauzet pa sam ja više-manje sam.‟ I odmah jedan diže ruku i prihvaća me u svoje bratstvo. Fra Mate se slaže. Brat Martin! Koje olakšanje. I kod njih je isto stanje, zauzeti, obaveze, nedostatak vremena… Ali Martin me se dohvatio i ne pušta. Moj vjerni brat. Tek je tu zaživjelo naše druženje, zajedničke aktivnosti, molitve, razgovori. Što god bih ja predložio, on bi me vjerno pratio… Meni njegove aktivnosti nisu bile pretjerano zanimljive i nisam se osim prvi put ponio bratski i podržavao ga. Toga sam kasnije bio jako svjestan i molio sam ga oprost. S knedlom u grlu i suznih očiju jedva sam sa zastajkivanjem uspio izustiti nekoliko riječi…
Brat Veseljko je organizirao cjelonoćno klanjanje pred Presvetim u Mariji Bistrici. Dolazimo nakon naše zajedničke sv. mise na Kaptolu malo prije ponoći i ostajemo do jutra – prve nedjelje Došašća. E, to je priprava za sv. misu. Primiti Krista nakon što si Ga iščekivao 7 sati. Koji ulazak u Došašće. Prijavljujem se i na „Vikend posta, molitve i šutnje‟ na Sv. Duhu kod fratara. I brat Martin me slijedi. Dan-dva prije obojicu nas je obuzeo neki strah i tjeskoba. Kada smo podijelili svoje brige, reče on: „Pa ne idemo u zatvor zauvijek.‟ Nasmijali smo se i eto nas skupa, a opet svatko sam. Bog i ja. Ja i moj Bog. Kaže fra Ivan Lotar: „Ako bude bolje vama, bit će i svima oko vas.‟ To je bilo jedino vrijeme u koje sam mogao nesmetano ponirati u sebe i susresti se sa svojim manama, ali i s Otkupiteljem. Biti 24 sata dnevno na korak-dva do Presvetog oltarskog sakramenta nije moglo proći bez promjene. Pronalazim svog Gubavca i grlim ga. Sama sebe. Bliži se kraj i lovi me sjeta. Strah. Kako dalje… Ne znam kako drugačije, ali sigurno s braćom! To je dar i milost i obaveza i žrtva i žrtvenik i prinos.
Bliži se ponoćka. Oblači se najsvečanije odijelo. Idem k Bogu na rođendan. Mir, spokoj, divljenje, slavljenje, neizmjerna zahvalnost, dostojanstvo. Više nisam jadničak. Supruga me ponosno gleda. I tih nekoliko kila manje dobro mi stoji. Kaže fra Mate: „Slobodno pusti suzu…‟ U meni samo mir i divljenje. Eto kako je to bilo… Danas sam na sv. Stjepana prvi put doživio što znači sveta misna žrtva. Iako sam smjerno pjevao, glas mi je drhtao divljenjem i strahopoštovanjem pred Onime koji se nesebično daje. Za nas slabe, pale i potrebne. Napokon imam srce od mesa. ALELUJA! Isuse, hvala Ti!
#Exitus #muževnibudite
