Prije nekoliko mjeseci, nadahnut Duhom Svetim, počinjem pisati svoje svjedočanstvo vjere, svoga prvog susreta s javnom molitvom krunice, kao i svoja dotadašnja iskustva. Danas, kad sam odlučio javno objaviti tu svoju priču, mogu slobodno reći da ne žalim ni za jednom napisanom rečenicom, iako mi je trebalo neko vrijeme da se oslobodim straha od javnog istupa kao i vlastite nesigurnosti.
Zaista, mnogo je nas vjernika i svi smo grešnici, ali koliko nas je uistinu vjernih? Koliko nas živi vjeru i koliko nas je zaista spremno poći za Isusom, Onim koji je rekao da je On Put, Istina i Život? Taj Isus nije došao na svijet kako bi išao samo među vjerne, već, naprotiv, uvijek je bio okružen grešnicima i to okorjelim. Treba li zdrav čovjek liječnika ili bolesni? Zato nas Isus i poziva da slijedimo Njegov primjer, Njegov put i život jer tu se krije Ljubav i Istina. Ljubav se krije među grešnicima, na ulicama, na trgovima, u svakom čovjeku i svakom stvorenju i zato je potrebno neprestano je tražiti. A kako je prepoznati i kako je otkriti ako ne od Njezina Stvoritelja? Uistinu, Sotonom se ne može protiv Sotone.
Danas, kad živimo u vremenima kada je naša vjera postala intima, a naša intima javnost, zapitam se je li doista tako Bog zamislio naš život ili smo debelo zastranili. Vjerujući da je ipak ovo drugo, odlučujem potražiti pravi Put koji će me dovesti do Istine, a to je Ljubav.
Kad sam prošle godine prvi put na internetu vidio slike muškaraca kako kleče s krunicom u ruci na ulicama Poljske, momentalno sam osjetio glas u srcu koji mi kaže „to hoću“… Jednostavno, bio sam oduševljen tim prizorima i zamišljao sam kako bi bilo predivno da takvo nešto bude i kod nas u Hrvatskoj, pritom ne sluteći da takvi muškarci s krunicom već odavno postoje i djeluju na našim trgovima i ulicama. Međutim, kako sam i mogao znati kad se uglavnom ne družim u krugu takvih i sličnih ljudi, niti pratim stranice koje bi takve stvari informirale. Moj život je tada bio nešto sasvim drugo. Vjernik jesam, tradicionalni kao i većina, ali se trudim i radim na polju duhovnosti, iako mi često baš i ne ide.
Čovjek sam, malen i slab, nesavršen i jako grešan… Ali… Bog mi je puno dao, strah me ponekad i previše. I reče naš Gospodin da onome kome je mnogo dano, od njega će se mnogo i iskati. Zašto onda Gospodin tako malo ište od mene, zapitam se često. Ali uza sve darove i milosti koje mi Bog dade, primih i spoznaju Isusa, moj najveći blagoslov i najveći Križ. „Ja sam Put, Istina i Život.“ – tih 5 riječi bilo je dovoljno da uzvjerujem srcem jer dotad sam vjerovao zato što sam tako naučen.
Zašto kažem da je spoznaja Isusa moj najveći blagoslov, ali i Križ? Zato što je predivno biti Isusov prijatelj, ali nije lako biti Njegov sljedbenik. Nije lako živjeti ono što Gospodin traži od nas jer mi koji spoznasmo utjelovljenje Krista veći smo prijestupnici od onih što Ga ne poznaju, upravo iz razloga što smo svjesni grijeha koje činimo za razliku od onih koji to nisu. Puno je napasti, puno je padova, a ni popularnost u društvu nam baš i ne raste. Isus je inače jako zahtjevan prijatelj, ali Njegovu milosrđu nema premca. Isus je Ljubav.
Nikad neću zaboraviti svoj prvi susret sa živim Bogom, na mojoj prvoj duhovnoj obnovi u jednoj poznatoj župi, netom prije mog odlaska u vojsku. Bio je to dan koji se ne zaboravlja, dan kada je Duh Sveti sišao nad mene i prodrmao moje srce, dan kad me Isus obnovio u Duhu Svetom. Želio sam da taj dan traje zauvijek, da nikada ne izađem iz toga slavljeničkog zanosa, iz te pjesme… Htio sam cijelom svijetu vikati: „Isus je živ!“ I također se sjećam kako je taj zanos trajao sve do moga drugog odlaska u tu župu, do moje druge duhovne obnove.
Odlazim na ispovijed, ali nema rasterećenja. Pjevam, ali nema suza. Dižem ruke, ali nema trnaca. Dolazim na polaganje ruku, ali ne padam. Što se događa? Počinju navirati sumnje, u sebe, u svećenika, u sve. Skreće pogled s Gospodina, primjećujem ljude, njihove mane, pogreške, počinjem osuđivati i njih i svećenika… Nema više onog zanosa, odlazim doma pomalo razočaran i ne sluteći kako je moj Put obraćenja tek krenuo.
Potom slijedi moj odlazak u vojsku i „prvi“ susret sa Zlim. Naime, daleko je to od prvog susreta s nečastivim jer sam prije toga praktički slijedio njega, a ne Boga, ali sam Ga tada prvi put pobliže upoznao. Kako sam god osjetio Gospodina u svome srcu, tako je Bog dozvolio da osjetim i snagu zloga kojem sam potom doslovno otvorio vrata svoga života misleći kako sam dovoljno snažan da ga vlastitim snagama pobijedim, ali, naravno, da sam debelo bio u krivu. Međutim, Bog neće dopustiti zlomu da nas iskušava više od onoga što možemo podnijeti, ako smo Gospodinovi. Puno sam padao, duboko sam ponirao, ali me Isus nikada nije napustio. On je cijelo vrijeme bio sa mnom iako ja toga često nisam bio svjestan.
Sad će 10 godina od moga prvog susreta sa živim Isusom, a ja još nisam obraćen, ja sam još uvijek grešnik, još uvijek često zaboravljam na taj susret, još uvijek nisam svet!
I tada Gospodin ponovno šalje poziv.
Ovo ljeto, pred sami blagdan Velike Gospe, odlazim na svetu ispovijed i za pokoru mi svećenik rekne da izmolim krunicu Majci Božjoj. Znam da se ovakve stvari ne govore, ali u ovom trenutku se radi o iskrenoj namjeri pa nek mi Gospodin oprosti ako griješim. I ostanem ja tu malo zatečen pa si mislim: „Ajme, ko će sad to, ali Bogu hvala šta je to za mene.” Za početak uzimam molitvenik koji sam dobio u vojsci i počinjem proučavati kako se moli krunica. Toliko sam se krunica u životu naslušao i namolio, naročito na hodočašćima, ali nikada nisam naučio kako se moli, uvijek sam samo „ponavljao ko baba“ jer krunica i jest nekako za babe – rekli bi danas većina mladih. I kad bi sad išao opisivati sve napasti koje su me ometale dok sam pokušavao izmoliti krunicu, mogao bih esej napisati.
Uglavnom, izmolio sam tih dana više krunica pa bih svaki put Gospodinu prikazivao onu novu jer bi staroj uvijek nešto nedostajalo, ali, nažalost, i toj novoj bi nešto nedostajalo. Pomislih tada: „Ok, ovo će biti dosta. Svećenik je tražia 1 krunicu, a ja izmolia 3 najmanje (ove što su bile najpotpunije). Vrijeme je za predah od krunice. To ionako nema smisla jer stalno ponavljaš isto. Dovoljna je i jedna prava Zdravomarija.” I tako dođe jesen, skrati dan, više ostane vremena za internet i prikupljanje informacija, što važnih što nevažnih, ali vremena za krunicu i ne baš.
Jednu večer, gledajući TV vidim kako muškarci u Zagrebu na Trgu mole krunicu na koljenima i mislim si kako bih ja volio biti dio toga, ali tko će sad u Zagreb. I tada dolazi do mene jedan video o muškarcima moliteljima u gradu nedaleko od moga. Pogledavši, odmah si rečem: „To je to, eto mi prilike.” I odem ja tamo, sudjelujem, sagledam sve i po običaju donesem svoj sud kako je sve predivno, ali mi opet nešto nedostaje. Opet ono vječito „ali“ koje zasigurno ne dolazi od Boga pa s vremenom postajem svjestan kako moj sud nije ispravan zato što nije moje da sudim, jer Gospodin itekako dobro poznaje naša srca i naše nakane.
I pošalje Gospodin ponovno te ljude s trgova meni, ali ovog puta u moju župu kako bi posvjedočili svoj „put ka trgu“. Slušajući ih, počinjem osjećati poziv u srcu da moram djelovati, da i mi u svome gradu moramo takvo nešto pokrenuti. Ali, opet ono „ali”, kako to izvesti kad su moji sugrađani jedni od karakterno težih ljudi koje poznajem, krenuvši od mene. I naravno, dolaze raznorazne ideje… Možemo pokrenuti molitvu obitelji, muškarci i žene, već nas ima neki broj. Potom tražimo duhovnika, smišljamo ime, biraju se datumi, dobivamo i podršku jedne udruge koja ima hrabrost moliti javno. Pada i dogovor konačno.
Međutim, i dalje nešto nedostaje, nije potpuno. Ponovno kreću sumnje, nedostatak vremena, razmišljamo o prebacivanju za idući mjesec i, naposljetku, eto meni opet moj susjedni grad, mislim si tada. Nekoliko dana poslije, u razgovoru sa svojim prijateljem koji je također bio dio te „organizacije“ molitve obitelji prisjećamo se riječi našeg prethodno spomenutoga gosta, jednog od molitelja, koji je rekao: „Nije važno koliko vas je, važno je da se moli taj dan, taj sat, muškarci da mole!“ Onda se prisjetim i riječi sv. Ivana Pavla II. kad su ga pitali kako ispravno moliti, a on im na to: „Nije važno kako moliš, samo moli.“
Dolazi mi tada u srce kako se nemamo čega bojati ako je Gospodin s nama i u tri minute dogovorimo ono što pokušavamo skoro mjesec dana, a to je da prvu subotu muškarci izlaze na naš trg pa makar bili i samo nas dvojica. Pravimo WhatsApp grupu kako bismo pozvali ostale muškarce i prepuštamo sve Božjoj providnosti. Do zadnjeg trena nismo znali hoćemo li doći samo nas dvojica ili desetorica. Tu prvu subotu došlo nas je sedmero, usprkos ružnom vremenu tog jutra, Bogu hvala i slava.
Evo, Bogu hvala, zaživjela je i u mome gradu muška molitva krunice i svaki put se odazove sve veći broj muškaraca. Svi ti muškarci došli su dati zadovoljštinu našoj nebeskoj Majci usprkos svim napastima, ponižavanju i izrugivanju, nepravdi, osudi okoline, ali i bližnjih. Svi smo mi samo ljudi, imamo osjećaje, sumnje, strahove… Mnogi od nas se u srcu pribojavaju i za svoje obitelji koje su također izložene našim istupom u javnost. Ako se mi možemo nositi s uvredama, to ne znači da mogu i naše žene, naša djeca ili naši roditelji. Svaki od nas koji dođe javno moliti krunicu na trg, zasigurno ima trenutke slabosti, sumnji i strahova jer Sotona koristi svaku priliku i svaki trenutak da nas spriječi u molitvi koja pogađa jedino i isključivo njega. Prisjećam se ponovno riječi našeg gosta iz Zagreba kako su za molitvu krunice potrebne samo dvije stvari, a to su krunica i čisto srce. Ukoliko nisi došao spreman, čistog srca, u boj sa zlim, bolje da si ostao doma jer će te samo išamarati i to jako.
Upravo se to dogodilo i meni nakon naše prošle molitve krunice. Sve je prošlo u redu, bilo je lijepo i dostojanstveno, bilo nas je više nego prije, Sotona je bio tiši nego zadnji put, ali moje misli za vrijeme molitve počinju lutati. Doduše, imao sam čisto srce tada, ali i dalje je nešto nedostajalo. Dolazim doma, žena nervozna, djeca plaču, osjećam napetost u zraku i tražim riječi kako ne bi još više sve kulminiralo jer jako dobro znam da se radi tek o klasičnom školskom primjerku napasti zloga. Situacija se smiruje, uzimam prvi obrok nakon produženog posta i prepuštam se svome hobiju kako bih se riješio glavobolje koja me drži već dva dana. I naravno da glavobolja nije prošla pa si govorim: „Najbolje otići ponovno na misu (jer sam bio već to jutro), ali ima i duhovna obnova u našoj župi s jednom molitvenom zajednicom. Sigurno mi to treba”, mislim si.
Dolazim, naravno, u zadnji tren kao inače, crkva puna „k’o čep“ i već kao da vidim da ću večer provesti na nogama za razliku od jutra na koljenima. Ali dolazi prijatelj i kaže da idemo iza oltara jer tamo zasigurno ima mjesta. Nikad nisam slušao svetu misu iza oltara, ali, Bogu hvala, idemo. Ulazim i nailazim na praznu klupu, ispred nje raspelo te oltar iz stare župne kuće pred koji sam donesen na svoje krštenje (ujedno i moj prvi ulazak u Kuću Božju). Cijelu misu gledao sam to raspelo, gledao u Isusa Raspetoga i molio Ga odgovore: „Zašto, Isuse, ljudi svim srcem žele Tebe slaviti, a ne žele za Tebe trpjeti? Je li ispravno što mi javno molimo na trgu? Ponašamo li se i mi poput farizeja? Tražiš li Ti ovo zaista od nas, Isuse? Pretvara li se naša molitva u bunt? Gdje sam pogriješio, Gospodine?”
Slušam nagovor voditelja molitvene zajednice. Predivno, nemam riječi. Sudjelujem u klanjanju. Predivno, nemam riječi. Slušam kako pjevaju Gospodinu. Predivno, nemam riječi… Sve je bilo predivno. Ovo je zasigurno od Boga, uvjeren sam. Nakon mise kreće slavljenički zanos, ljudi ulaze „u kolonu“ zanosa, dižu ruke, slave Gospodina svim srcem, spušta se pomazanje Duha Svetoga… A ja prazan. Isus me odvodi u pustinju da budem sam, isto kao što me smjestio u klupu iza oltara da jedino u što mogu gledati je On, raspet na Križu, u svojoj boli i patnji. Naravno da sam to tek poslije shvatio jer sam svim srcem pokušavao i ja ući u slavljeničku kolonu zanosa, ponovno osjetiti prvi odlazak na duhovnu obnovu, ali Gospodin je imao drukčije „planove“.
Bog naš je zaista originalan i nikad nam neće pristupiti na isti način, već će nas svaki put iznova iznenaditi koliko je velik i milosrdan. Tu večer, ali tek po dolasku kući, Isus mi progovara i počinjem shvaćati kako svi moramo slaviti Isusa i pjevati Mu, ali kad te pozove da nosiš s Njime Križ, tada moraš ostaviti sve što te veže za trenutak i krenuti za Njim. Tu sam večer shvatio i koja je treća stvar što mi je nedostajala toga jutra, a bila je to upravo: PONIZNOST. Moje srce jest bilo čisto, ali ne i dovoljno ponizno jer sam na trenutak pomislio kako je ovo što radimo nešto veliko. Zato je Isus i htio da u pustinji svoga srca shvatim kako je blago i ponizno srce poput Njegova temelj za naš vjernički život i da ništa na ovome svijetu nije ni blizu veličine onoga što nam On daje. Shvatio sam tu večer i da Bog nema iste planove za sve nas ljude. Neki su pozvani da kroz pjesmu i molitvu služe Gospodinu, a neki da nose s Njime križ.
Zaista, mnogo je lakše dizati ruke i slaviti Gospodina u crkvama i dvoranama pred 100, 500, 1000, 10 ili 50 000 ljudi koji su također došli s istim motivom negoli izaći na ulicu gdje ljudi ne poznaju Boga i javno reći da si Isusov, odnosno lakše je jednom vjerniku stopiti se u masi vjernika, nego se istaknuti pred masom nevjernika. Također je mnogo lakše izmoliti krunicu u skrovitosti svoje sobe nego kleknuti na trg i moliti se našoj nebeskoj Majci iskazujući joj javno štovanje i ljubav, pritom primajući uvrede i poniženja. Ulice i trgovi vape za Bogom, ali Ga svijet tamo ne želi. Svijet opet pokušava razapeti Isusa, ukloniti Ga s ulica kao prijetnju narodu i to pod svaku cijenu. Zato On u svojoj boli svaki put iznova prolazi svoj Križni put, svoju Kalvariju. Upravo zbog toga i jesmo pozvani svjedočiti Isusa na svakome mjestu i u svako vrijeme. Vjernika je puno, ali vjernih je malo.
Ovu svoju priču završio bih tekstom koji sam podijelio netom prije naše prve javne molitve krunice, a koji ostavljam svima nama na razmišljanje:
„Mnogi od vas će me napustiti i zatajiti zbog straha od javnog mnijenja. Mnogi od vas će me izdati. Mnogi od vas će okrenuti leđa, jer ćete se previše sramiti da nosite moj Križ. Nikada ne vjerujte da je lako biti moj sljedbenik, jer nije. Ali doći će vrijeme kada će vaša vjera biti stavljena na konačni ispit i tada ću ja znati tko je od mene, a tko nije.“ Amen.
Petar Radnić
- lipnja 2023.
Foto: Unsplash
