Priča o zrnu koje nije htjelo umrijeti

Dva zrna nađoše se jedno do drugoga na plodnom tlu u vrijeme jesenje sjetve.

Prvo zrno reče: „Želim rasti! Želim pružiti korijenje u zemlju ispod sebe i ojačati tako da mi klica jednog dana probije zemljinu površinu. Želim razviti nježne pupoljke kao zastave i najaviti dolazak proljeća. Želim na licu osjetiti sunčevu toplinu i blagoslov jutarnje rose na svojim laticama!”
I poče rasti.

Drugo zrno reče: „Kakva li me sudbina snašla! Bojim se. Ako pustim korijenje duboko ispod sebe, tko zna što me sve čeka u tom mraku. Ako prokrčim put kroz zemlju iznad sebe, mogu nauditi nježnim izdancima… Ako pustim klice, može ih vidjeti puž i pojesti. Otvorim li cvjetove, može me i dijete iščupati. Ne, čekat ću sigurnije vrijeme.”

I ostade čekajući.

Početkom proljeća došla je kokoš i čeprkala po zemlji tražeći hranu. Pronašla je zrno koje je čekalo i pozobala ga.

Ako netko panično nastoji po svaku cijenu sačuvati svoj život, neće mu to uspjeti, ali će uspjeti ostati sam, neplodan i nekoristan. Jedan je duhovni pjesnik i mislilac to lijepo prikazao u ovoj maloj meditaciji:

Jedno se pšenično zrno sakrilo u žitnici.
Nije htjelo biti posijano.
Nije htjelo umrijeti.
Nije se htjelo žrtvovati.
Htjelo je spasiti svoj život. –
Ali, ono nikada nije postalo kruhom.
Nikada nije došlo na stol.
Nikada nije bilo blagoslovljeno i razdijeljeno.
Nikada nije poklonilo života.
Nikada nije donijelo radosti.
Jednoga dana došao je seljak.
S prašinom iz žitnice pomeo je i pšenično zrno i bacio ga.

Izvor: bitno.net