Zime iz djetinjstva imale su nešto u sebi...

Zime iz djetinjstva imale su u sebi nešto čega danas gotovo više nema.

Mirisale su na mokre rukavice i čaj sa šećerom.

Snijeg je škrgutao pod čizmama, obrazi su pekli od studeni, a svijet je završavao na jednoj jedinoj uzbrdici, dalje ništa više nije trebalo.

Kući se vraćalo promrzlo i mokro, s ledenim prstima i smijehom koji se nije dao utišati.

Nitko nije gledao na sat.

Nitko nije razmišljao o sutra.

Važno je bilo samo „sada“.

Nije bilo straha.

Nije bilo pritiska.

Nije bilo umora od života.

Samo snijeg, debeli skafanderi, sanjke i osjećaj da je sve točno ondje gdje treba biti.

Danas su zime toplije i rijetko padne snijeg kao ovih dana.

Ali nije se vrijeme najviše promijenilo.

Nestalo je ono dijete koje se znalo radovati sitnicama.

Koje nije imalo ništa, a imalo je sve.

I možda baš zato toliko čeznemo.

Ne za onim zimama.

Nego za sobom.

(Nepoznat autor)