Foto: Unsplash
Posuđujem ti svoje cipele
Znaš što? Posuđujem ti svoje cipele. Ozbiljno, vadim ih iz ormara – malo su iznošene, malo izgrebane, ali još uvijek drže. Želiš znati zašto se ponašam onako kako se ponašam? Izvoli, uđi u moj život. Ali najprije... obuj moje cipele.
Idi tamo gdje sam ja morao ići. Prođi iste lokve kroz koje sam ja gazio – znaš one, što izgledaju plitko, a odjednom si do koljena u blatu. Potrči onim pločnikom koji izgleda ravan, a ipak se uvijek nađe neka grba za koju zapneš i razbiješ se.
Uostalom, što da ti pričam. Osjeti sam kako te cipele stežu kad moraš juriti, a nemaš snage. Ili kako se izderu na tebe baš tamo gdje ti je najviše potrebna potpora. I onda – ali onako iskreno – reci mi, imaš li i dalje želju gađati me svojim „trebao bi ovo, trebao bi ono“.
Jer znaš, ono što vidiš kod mene, to je samo površina. A priča? Ona prava, s krivinama, lokvama i rupama – to je nešto što se ne vidi.
Pa što kažeš, želiš li imati punu sliku? Posuđujem ti svoje cipele. Ali zapamti – kad te noge zabole, nemoj plakati. Samo pokušaj razumjeti.
