Foto: Unsplash
Ne podcjenjuj nikoga tko ima više od 50 godina
Ne diraj nikoga tko ima više od pedeset. Ozbiljno. To nisu ljudi, to je vrsta koja preživljava. Tvrdi kao kruh od prošlog tjedna, brzi kao bakina papuča u letu.
Još kao djeca znali su prepoznati majčino raspoloženje po zvuku lonca. S pet godina nosili su ključ oko vrata i sami si grijali ručak a da on nije zagorio. Sa sedam su kuhali juhu bez recepta, a s devet popravljali slavinu i bježali od susjedova psa. Znali su koristiti perilicu i promijeniti zračnicu na biciklu.
Ljeta su provodili vani, od jutra do mraka. Bez mobitela, ali s planom: klupa za prašenje tepiha, rijeka, klikeri i povratak kući s koljenima kao ratna karta. Oguljena koljena liječila su se slinom i listom trputca. Ako je boljelo, čulo se: „Ako nije otpalo, ne boli.“
Pili su vodu iz vrtnog crijeva i jeli kruh sa šećerom. Alergije? Ako su i postojale, o njima se šutjelo.
U životu su prošli sve: tranzistorski radio, crno-bijeli TV, gramofon, magnetofon, walkman, videorekorder, CD-ove… A danas u džepu nose tisuće pjesama i još uvijek im fali šum kazete.
Kad su položili vozački, sjeli su u Fiću i krenuli preko Europe bez klime, GPS-a i rezervacija. Snalazili su se s kartom, osmijehom i sendvičem u gepeku. I stigli su.
To je posljednja generacija koja zna kako je živjeti bez interneta, signala i punjača. Pamtili su rođendane bez aplikacija, imali bilježnicu s receptima i telefon na kabelu u hodniku.
Generacija 50+ popravi sve izolir-trakom i kliještima.
Imala je nekoliko TV programa i nije joj bilo dosadno.
Znala je listati, ali tiskani telefonski imenik.
I zna da, ako se netko ne javlja, znači da je živ.
Oni su drukčije građeni. Otporniji, brži, tiši. Posljednji pravi ninđe svakodnevice.
Ne diraj pedesetogodišnjaka. Vidio je više, preživio više i ima više uspomena nego cijela tvoja galerija slika u pametnom telefonu.
