Umoran od skrolanja? Razmisli o ovome!

Koliko fotografija imaš u telefonu? Stotine? Tisuće? A što je sa spremljenim videozapisima koje nikada više nećeš pogledati? Provodiš li dan skrolajući, prebacujući se s jednog videa na drugi, žureći iz jedne obveze u drugu a da pritom nigdje nisi istinski prisutan?

Vidiš mnogo toga, no kada si se posljednji put zaustavio kako bi doista pogledao? Primjerice, izlazak sunca, pucketanje vatre ili kišu koja pada. Živimo u okruženju zasićenom podražajima koje nas, paradoksalno, lišava sposobnosti za kontemplaciju – sposobnosti da se na nečemu zadržimo, zaustavimo vrijeme, dopustimo da nas netko istinski zaokupi i u potpunosti uživamo u trenutku.

Ponekad kroz život prolaziš na autopilotu. Gledaš krajolik iz autobusa, promatraš roditelje i prijatelje, no sve to prolazi kroz tisuću filtara. To nisu Instagram filtri; to su umor, predrasude i ona udobna sigurnost da već znaš kakva je neka osoba i prije nego što progovori.

Postojala je osoba koja je doživjela nešto slično. Cijeli je život provela a da zapravo nije vidjela svijet oko sebe. A onda se jednog dana sve promijenilo.

Blato i ljepota

U Ivanovu evanđelju Isus susreće čovjeka koji je slijep od rođenja. Taj je prizor upečatljiv. Taj čovjek nikada ništa nije vidio. Nikada nije vidio izlazak sunca. Nikada lice svoje majke. Nikada svjetlost. Njegov je svijet bio tama.

A Isus mu ne drži teoretsko predavanje o svjetlosti. Mogao je izvesti čudo na bezbroj načina. Ipak, ne čini to brzo ni na spektakularan način. Uzima si vremena. Saginje se. Dotiče blato. Miješa slinu i zemlju kako bi načinio blato. I nanosi ga na čovjekove oči.

Božja ljepota ponekad je skrivena čak i u blatu. Jer Isus ulazi u blato – u konkretnu stvarnost slijepog čovjeka. Šalje ga da se opere u ribnjaku Siloam, a dok to čini, događa se čudo: vraća mu se vid.

Zamislite taj doživljaj. Prvi put u životu on vidi. Sve je novo. Kakvo snažno iskustvo! Prelazi iz tame u svjetlost. Počinje uživati u bojama. Od toga da ne vidi ništa do toga da promatra sve. Dopušta stvarnosti da ga iznenadi, oslobođen uobičajenih filtera. To je početak kontemplacije: učiti gledati ljude pred sobom novim očima – kao da ste ih tek upoznali – bez zamjerki ili etiketa koje smo im tijekom vremena pripisali.

No, oni koji okružuju slijepca zarobljeni su u vlastitim okvirima. Raspravljaju o tome je li to on ili nije te je li Isus grešnik jer ga je izliječio subotom. Imaju oči, ali ne vide čudo; vide samo „prekršeno pravilo”.

Poput su onih koji smišljaju odgovor dok druga osoba još govori – poput onih koji ne mogu vidjeti drugu osobu, a da odmah ne donesu negativan sud. Farizeji nisu likovi iz davnih vremena; oni predstavljaju način gledanja na stvari u koji svi ponekad upadamo.

Kada ste se posljednji put zaustavili pred nečim – osobom, gestom, situacijom, krajolikom – i jednostavno dopustili da to progovori vama, bez osuđivanja?

Izvor: opusdei.org