KAKAV PRIMJER Otac koji je sve proživljavao na slavu Božju
Louis Martin bio je hrabar čovjek. Kao dječak pripadao je vojnom klubu za mlade. Redovito vježbajući, izrastao je u visokog i snažnog čovjeka. Bio je izvrstan plivač i uspio je spasiti nekoliko ljudi od utapanja, spašavao je ljude zarobljene u požarima, a na ulicama je bio toliko hrabar da su se njegove kćeri, ako bi se kasnije nego inače zadržao izvan kuće, brinule da se nije teško ozlijedio pokušavajući razdvojiti muškarce koji su se tukli.
Kao otac, Louis je svakom članu svoje obitelji osigurao discipliniran i uređen svakodnevni život. Bez obzira na vremenske prilike, zajedno su pohađali jutarnju misu. Djeca su morala jesti ono što bi im bilo posluženo. Djevojčice gotovo nikada nisu izostajale iz škole: Celine je tijekom osam godina izostala samo dva dana. Nije volio vidjeti da besposličare i poticao ih je da razvijaju različite interese i vještine.
Ipak, njegova nježna, osjećajna strana bila je vrlo izražena. Kada je ostao samohrani roditelj, postao je svojim kćerima i otac i majka. One su govorile da je „nježno srce našega oca bilo obogaćeno istinski majčinskom ljubavlju prema nama“. Mnogo je dana pratio djevojčice u školu i vraćao se s njima kući, strpljivo slušajući kako im je protekao dan. Svake večeri nakon večere pridružio bi im se u njihovu malom salonu, izrađivao im igračke, pjevao im, pripovijedao priče, recitirao pjesme i igrao se s njima prije obiteljske molitve. „Sa svojom sam djecom pravi Bobillon“, govorio je, misleći na nježnog i dobroćudnog čovjeka.
Louis je duboko poštovao duhovni život svojih kćeri. Ne samo da im je davao najveću slobodu u ostvarivanju njihova poziva, nego ih je aktivno podupirao u svemu za što su osjećale da Bog od njih traži, „dopuštajući Stvoritelju da izravno djeluje sa svojim stvorenjem“. Poduzimao je putovanja i snosio troškove kako bi im omogućio odlazak na duhovne vježbe i razgovore s njihovim duhovnicima. U vrijeme kada su se mnogi muškarci ljutili ako bi njihove kćeri poželjele stupiti u samostan, a neki bi im to čak i branili, Louis je slobodno davao svoj pristanak i velikodušno darivao samostan u koji su njegove kćeri ulazile.
Kada mu je njegova najstarija kći Marie, njegova miljenica, povjerila da osjeća redovnički poziv, rekao je: „Ah... ali... bez tebe! Mislio sam da me nikada nećeš napustiti.“ Ipak, odmah joj je dao dopuštenje.
Dok je obitelj prije Marieina odlaska boravila u Alençonu, Leonie je, naglo i bez pitanja za dopuštenje, ušla među klarise. Louis joj je dopustio da ondje ostane i velikodušno ju je podupirao. Kada generalni vikar biskupije nije podupro Thérèse kad je od Pape zatražila dopuštenje da s petnaest godina postane karmelićanka, Louis ga je nekoliko dana poslije susreo u Rimu i otvoreno mu rekao: „Vrlo dobro znate da ste mi obećali pomoći.“
Kasnije je bio toliko zadivljen Celineinim umjetničkim darom da ju je želio odvesti u Pariz kako bi učila od najboljih umjetnika. Ipak, kada mu je rekla da namjerava postati karmelićanka nakon što više ne bude trebala njegovu skrb, rekao joj je: „Hajdemo zajedno pred Presveti Sakrament i zahvalimo Mu za čast koju mi iskazuje time što u mojoj kući bira svoje zaručnice. Kad bih posjedovao nešto bolje, požurio bih Mu to prinijeti.“ Thérèse je rekla da je ono najbolje što je imao ponuditi bio upravo on sam.
Kada je Louis ostao paraliziran i morao prihvatiti da o njemu najprije skrbe u ustanovi, a poslije njegova obitelj, potpuno se predao toj situaciji i bio duboko ganut njihovom predanošću. Svome je zetu rekao: „U nebu ću ti uzvratiti za sve ovo.“
Razumio je da su njegove kćeri Božja djeca, povjerena njegovoj skrbi, te je zajedno sa svojom suprugom velikodušno sudjelovao u zajedničkoj zadaći „odgojiti ih za nebo“. Celine je o Louisovoj proročkoj ulozi u duhovnom proboju koji je Thérèse kasnije doživjela napisala: „Dajući joj neusporedivog oca, čija je dobrota bila prva slika dobrote našega Oca na nebu, Gospodin ju je pripremao da, više od ikoga drugoga, prodre u otajstvo Božjeg očinstva.“
A što nam Louis Martin može ponuditi dok razmišljamo o odnosu s vlastitim očevima? Dana 9. svibnja 1897. Thérèse je pisala mladom francuskom svećeniku, misionaru u Kini, don Adolpheu Roullandu, kojemu je bila duhovna sestra, osobito moleći za njegovu misiju:
„Ako su, kako vjerujem, moj otac i majka na nebu, oni sigurno gledaju i blagoslivljaju brata kojega mi je Isus dao. Toliko su željeli sina misionara!... Budući da je jedan misionar postao mojim bratom, on je također njihov sin i u svojim molitvama ne mogu odvojiti brata od njegove nedostojne sestre...“
Ne nudi li nam Thérèse ovim riječima Louisa kao oca svima nama? Ako su, poput Louisa, i naši očevi bili dobri i puni ljubavi, tada im se Louis, u zajedništvu svetih, može pridružiti u izlijevanju Kristove ljubavi svoga srca na nas. Ako, poput mnoge djece kojoj je Louis za života pomagao, nismo od svojih očeva iskusili dobrotu ili ih nikada nismo ni upoznali, Louis može biti posrednik kroz kojega Bog na nas izlijeva milost, nježnost i ozdravljenje.
Louis Martin današnjim očevima nudi novi uzor muževnosti i očinstva. Povezujući svoju ljubav prema Bogu s ljubavlju prema supruzi i kćerima, razumio je samu bit očinstva: njegova uloga kao suradnika Stvoritelja u oblikovanju duša svoje djece na slavu Božju nije završila njihovim rođenjem, nego se nastavila cijeloga njegova života dok ih je pratio na njihovu putu i pomagao im da se rode za vječnost.
Bio je otac koji je, kako je često ponavljao, živio „sve za veću slavu Božju“.
Prijevod: M. Đ.
Izvor: louisandzeliemartin.org
