Ovo je znak zrelosti i obraćenja!

Jedna od važnih promjena duhovne zrelosti događa se kada se promijene pitanja koja postavljamo. U početku nas najviše zaokuplja tko nas je povrijedio, tko je pogriješio, tko je nepravedan, tko je odgovoran i tko bi se trebao promijeniti. Ta pitanja ponekad jesu opravdana i potrebna, osobito kada treba uspostaviti pravdu ili zaštititi slabijega, ali ne mogu biti posljednja pitanja duhovnoga života. U jednom trenutku čovjek mora stati pred Boga i upitati nešto mnogo zahtjevnije: „Gospodine, što u meni još nije postalo slično tebi?“

Tu počinje dublje obraćenje. Tuđi grijeh više nije samo dokaz tuđe pokvarenosti nego može postati ogledalo u kojemu otkrivamo vlastite reakcije. Tuđa oholost može razotkriti koliko smo sami osjetljivi kada nas netko ne cijeni. Tuđa nepravda može pokazati koliko smo vezani uz potrebu da budemo priznati kao oni koji su u pravu. Tuđi uspjeh može razotkriti zavist. Tuđi pad može pokazati samopravednost. Kritika može pokazati koliko naš identitet ovisi o ljudskom mišljenju. Bog se ne služi tuđim grijehom da bi opravdao grijeh, nego čak i iz onoga što nije njegova volja može izvući poziv našem srcu na dublju slobodu.

Kada vidimo brata koji pada, ne trebamo uzeti kamen nego pružiti ruku. Kada sami padnemo, ne trebamo ostati ležati nego se vratiti Bogu. Kada smo povrijeđeni, ne trebamo od rane graditi zatvor u kojemu ćemo godinama živjeti. Kada nas ljudi ne vole, ne trebamo prodavati savjest da bismo ponovno zadobili njihovu naklonost. Kada nas hvale, ne trebamo od pljeska graditi identitet, a kada nas osuđuju, ne trebamo od njihove osude graditi svoju sliku o sebi. Kada otkrijemo vlastitu bijedu, upravo je tada najvažnije ne pobjeći od Boga.

Upravo tada treba potrčati k njemu.

Živjeti pred licem Boga

Na kraju se može pokazati da najveća pobjeda duhovnoga života nije bila u tome što smo postali sposobni precizno prepoznavati grijehe drugih, nego što smo prestali bježati od vlastitih. Možda najveća snaga nije u tome da pobijedimo protivnika, dokažemo da smo bili u pravu ili postignemo da svi priznaju našu nevinost, nego u tome da dopustimo Kristu pobijediti našu oholost. Možda najveća sloboda nije u tome da nas svi razumiju, vole i prihvate, nego da njihovo razumijevanje, ljubav i prihvaćanje više nisu uvjet bez kojega ne znamo tko smo. Tada čovjek postupno izlazi iz života pred publikom i počinje živjeti pred licem Boga.

Kada ponovno ugledamo brata koji je pao, možda će iz našega srca nestati pitanje: „Kako je mogao?“ jer ćemo se sjetiti koliko smo puta i sami bili nošeni milošću. Ostat će tiha molitva čovjeka koji više nema potrebu dokazivati da je bolji: „Gospodine, podigni ga. Čuvaj mene da ne padnem, a ako padnem, daj mi poniznosti da ponovno ustanem.“ Takav čovjek nije postao slijep za grijeh. Naprotiv, možda ga vidi jasnije nego prije, ali ga više ne promatra očima onoga koji stoji iznad grešnika, nego očima grešnika kojega je pronašlo milosrđe.

To je put na kojemu istina i ljubav više nisu suprotstavljene, nego sjedinjene. To je put na kojemu pravednost ne mora postati okrutnost, a milosrđe ne postaje relativiziranje grijeha. To je put na kojemu oprost ne briše odgovornost, ali oslobađa srce od osvete. To je put na kojemu poniznost nije samoponiženje, nego prestanak potrebe da budemo veći od drugih. To je put na kojemu čovjek više ne mora živjeti od tuđega mišljenja jer polako otkriva što znači biti viđen, poznat i ljubljen od Boga.

I možda je upravo to jedan od najpouzdanijih znakova da se u nama događa istinsko obraćenje: tuđi pad sve manje u nama izaziva potrebu da govorimo, a sve više potrebu da molimo; tuđa slabost sve manje hrani osjećaj naše nadmoći, a sve više svijest o vlastitoj potrebi za milošću; nanesena uvreda sve manje određuje našu nutrinu, a Božja ljubav sve više određuje naš identitet. Čovjek tada polako prestaje živjeti pred očima ljudi i počinje živjeti pred licem Boga. Upravo ondje, daleko od potrebe za dokazivanjem, počinje istinska unutarnja sloboda.

Izvor: kateheo.hr