OBITELJ MARTIN Evo zašto nam je ovaj bračni par primjer kako ljubiti

Sredinom ljeta 1858. Louis Martin i Zélie Guérin sklopili su brak. Nisu slijedili uobičajeni put upoznavanja i sklapanja braka u ranim godinama odrasle dobi. Louis je, naime, imao 35, a Zélie 27 godina kada su se vjenčali. To se danas možda ne čini neobičnim, ali u ono je vrijeme bilo manje uobičajeno.

Louis je želio postati redovnik, ali nije uspijevao svladati latinski jezik. Zélie je željela postati članica Družbe sestara milosrdnica, ali zbog zdravstvenih poteškoća nije mogla prihvatiti takav način života. Nakon što je odustao od želje za samostanom, Louis je postao urar. Nakon što je napustila nadu da će stupiti u samostan, Zélie se posvetila čipkarstvu. Upoznali su se na mostu u Alençonu, gdje je Zélie, kako je kasnije shvatila, po Božjoj providnosti spoznala da je upravo prošla pokraj svojega budućeg muža. Nisu ni slutili što će im bračni život donijeti, premda su oboje očito bili duboko predani Bogu i željeli vršiti njegovu volju.

Dio bračnog poziva jest i poziv na rađanje i odgoj djece, a Martinovi su taj poziv uvelike ispunili. Mnogi poznaju njihovo najmlađe dijete, sv. Tereziju od Djeteta Isusa, Malu Tereziju i crkvenu naučiteljicu, no Martinovi su zapravo imali ukupno devetero djece. Samo je pet kćeri preživjelo djetinjstvo. I upravo je to dio njihove priče o izvanrednoj kreposti usred običnoga života: gubitak četvero ljubljene djece.

Premda je smrt djece tijekom većeg dijela ljudske povijesti, sve do prošloga stoljeća, bila prilično česta, Louis i Zélie podnijeli su gubitak svoje djece s velikom hrabrošću i pouzdanjem u Božju providnost. Troje od četvero djece umrlo je od bolesti. Posljednje dijete koje je umrlo bila je djevojčica rođena prije Terezije, također nazvana Marie-Mélanie-Thérèse, koja je umrla praktički od gladi.

Zélie nije mogla dojiti nekoliko svoje prethodne djece — već je imala zdravstvenih komplikacija povezanih s rakom dojke od kojega će naposljetku i umrijeti — pa je svoju djecu morala povjeravati dojilji koja je živjela podalje od njih. Nažalost, ta je dojilja bila alkoholičarka i zanemarivala je dijete. Doveli su djevojčicu kući u nadi da će je spasiti, ali je dijete umrlo od pothranjenosti.

Marie-Françoise-Thérèse, koju poznajemo kao sv. Tereziju, rodila se tri godine poslije.

U knjizi A Call to a Deeper Love, koja donosi pisma Zélie i Louisa Martin, Zélie piše o boli koju je osjećala kada je nakon smrti posljednjega djeteta od pothranjenosti morala predati malu Tereziju dojilji. Pokušavala je sama hraniti Tereziju nekoliko mjeseci, ali se djevojčica ubrzo razboljela:

„Odmah sam kleknula pred noge svetoga Josipa i zamolila ga za milost, da dijete ozdravi, potpuno se predajući Božjoj volji ako bi je on htio uzeti. Ne plačem često, ali dok sam molila, zaplakala sam… Ono što me tješi jest spoznaja da Bog tako želi, budući da sam učinila sve što sam mogla kako bih je sama odgojila. Stoga si u tom pogledu nemam što predbaciti.“

Što se još može vidjeti od kreposti Zélie i Louisa u njihovim pismima, očituje se u njihovim opisima običnoga obiteljskog života — u nestašlucima i smiješnim pothvatima njihove djece, misama i pobožnim predavanjima kojima su prisustvovali, u tome što je njihova predanost obitelji nadilazila njihovu predanost poslu te u brojnim bolestima koje su podnosili i prikazivali Gospodinu.

Iz njihovih pisama možemo također naslutiti nježnost njihove bračne ljubavi. U pismu koje je Zélie napisala dok je posjećivala rodbinu u drugom gradu, kaže:

„Čeznem za tim da budem uz tebe, dragi moj Louis. Volim te svim srcem i svoju ljubav prema tebi osjećam još snažnije kada nisi ovdje sa mnom. Bilo bi mi nemoguće živjeti odvojeno od tebe.“

Premda nam je sačuvano samo nekoliko Louisovih pisama, većina ih potječe iz godina nakon Zéliene smrti. U jednom od njih sažima svoje uvjerenje da je njihova obitelj doista bila silno blagoslovljena od Gospodina:

„Želim vam reći, draga moja djeco, da silno želim zahvaliti Bogu i potaknuti vas da zahvaljujete Bogu jer osjećam da naša obitelj, premda vrlo skromna, ima čast biti među povlaštenima našega ljubljenoga Stvoritelja.“

Krepost koja se uistinu čini obilježjem Zélie i Louisa jest odvojenost od svega stvorenoga — odvojenost od stvari ovoga svijeta i od vlastitih predodžbi o tome kako bi njihov život trebao izgledati.

Premda su molili Boga za određene stvari, premda su željeli da sva njihova djeca budu zdrava i dobro, i premda su čeznuli i molili da Zélie ozdravi od raka dojke, na kraju su se prepuštali Božjoj providnosti.

Posljednja pisma Zéliena života osobito snažno pokazuju njezinu spremnost da prihvati sve što Bog od nje traži, pa i ako to znači umrijeti i ostaviti svojega ljubljenog Louisa i svoje kćeri. Više su puta hodočastili u marijanska svetišta diljem Francuske kako bi molili Gospin zagovor za Zélie, ali je u pismu svojoj šogorici, napisanom nekoliko mjeseci prije smrti, Zélie napisala:

„Ako me Blažena Djevica ne izliječi, to je zato što je moje vrijeme završilo i Bog želi da se odmaram drugdje, a ne na zemlji.“

Za većinu nas svetost se nalazi u običnim stvarima. Većina nas neće doživjeti izvanredne prilike u kojima bismo u jednom trenutku mogli iskazati izvanrednu krepost: mučeništvo, spašavanje tuđega života, primanje stigmi ili viđenja.

Izvanredna iskustva mistika lijepa su i duboka te nas uistinu pozivaju da se divimo čudesnoj Božjoj providnosti i njegovoj moći. Ali Bog djeluje i u običnome. Uostalom, došao je na svijet na običan način, osim djevičanskoga začeća. Postao je dijete i svojom prisutnošću u obitelji posvetio običnost obiteljskoga života. Obiteljski život tako je postao prvenstveno mjesto rasta u kreposti.

Svi smo rođeni u nekoj obitelji, bez obzira na to je li ona ranjena ili cjelovita i bez obzira na to živimo li sa svojom obitelji ili ne. Obitelj je ipak prvo iskustvo u kojem čovjek uči kako biti s drugima i kako s njima stupati u odnose; tu uči kako težiti kreposnom životu ili ga odbacivati.

Stoga se posvećujemo vjernošću u izvršavanju svojih svakodnevnih dužnosti. Svetima nas čini življenje Božje volje za naš život, bez obzira na radosti ili patnje koje nam dolaze. To je vrijedilo i za Zélie i Louisa.

Netko bi mogao reći da su podnijeli izvanredne teškoće — gubitak četvero djece, Zélienu borbu s rakom dojke ili Louisovo postupno gubljenje sposobnosti u starosti. No to su zapravo obične patnje. Svi ćemo umrijeti. Većina nas poznaje nekoga tko je bolovao od raka. Većina nas poznaje nekoga tko je izgubio dijete ili se borio s neplodnošću. Mnogi su imali djeda, baku ili starijega člana obitelji koji je postupno izgubio svoje sposobnosti.

To su velike patnje, ali su ujedno i prilično uobičajeni dijelovi života u palome svijetu.

Ono što Zélie i Louisa čini izvanrednima jest način na koji su se ponašali bez obzira na ono što su kao obitelj proživljavali.

Radovali su se malim srećama koje su im donosila njihova djeca. S pažnjom su slavili liturgijsku godinu. Radovali su se vremenu provedenom sa širom obitelji. Nisu poricali svoje žalosti, nego su molili Gospodina za milost.

Na kraju dana, bez obzira na ono što bi im on donio, predavali su se Božjoj providnosti. Nastavili su moliti. Hodočastili su. Učili su svoju djecu ljubiti Krista i njegovu Crkvu, toliko da su svih pet kćeri koje su preživjele djetinjstvo postale redovnice.

Ljubili su jedno drugo na takav način da su svi koji su ih poznavali bili svjesni njihove nježnosti i ljubavi jedno prema drugome.

Svoj su život potpuno posvetili prihvaćanju svega što je Gospodin dopustio da iskuse. I blagoslivljali su ga i u radosti i u žalosti.

Bili su vjerni u malim stvarima. I to na takav način da je jedna njihova kći postala poznata kao svetica „Maloga puta“, crkvena naučiteljica i „najveća svetica modernoga doba“.

Ako to nije dovoljno ohrabrenje supružnicima i roditeljima da zajedno nastoje rasti u svetosti, onda doista ne znam što bi bilo!

Neka nam Zélie i Louis budu uzori ljubavi, ustrajnosti i, iznad svega, radosnoga predanja Božjoj volji za nas i naše obitelji.

Prijevod: M. Đ.

Izvor: coraevans.com