TO I NIŠTA VIŠE Zvuče i izgledaju pobožno

Još davno prije, crkveni su oci govorili da je teologija bez molitve demonologija. Ta bi se izreka mogla primijeniti na šira značenja, pa tako i bez teološkog znanja: napose bez molitve kadri smo si pripisati mnogo toga. Počesto, pod krinkom poniznosti. A opet, poniznost je čudna, jer onda kada mislimo da to jesmo – zapravno nismo.

Budimo iskreni, teško je vjerovati u Božju riječ. Puno je lakše objaviti neki citat iz Sv. pisma na društvenim mrežama, proizvoljno birati „lijepe“ ulomke i imati ih na privjescima za ključeve ili možda maskici mobitela. Tko još nije upao u tu zamku?

S druge strane, Isusove riječi: Nikada vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici!'' raskrinkavaju sve ono što smo dobro činili, ili zapravo – mislili da činimo. Koliko je danas samo „teoloških stručnjaka“, influencera posljednjih vremena, savršenih poznavatelja Isusova života i onoga što Crkva treba činiti. Malo je reći – previše.

Ne znam hoće li to izgledati ovako, ali svi ti, zavodnici iza malih ekrana koji Božju riječ tumače proizvoljno i tako druge naučavaju, mogli bi se susresti s težinom naviještanja samih sebe, skupljanja broja pratitelja i osobnog probitka zbog toga.

Ali, Gospodine, nisam li u tvoje ime objavljivao pobožne statuse?

Nisam li u tvoje ime odlazio na hodočašća?

Nisam li u tvoje ime drugima govorio kako trebaju živjeti?

Nisam li u tvoje ime dizao ruke, pjevao, i širio tvoje Evanđelje?

Nisam li u tvoje ime pomagao drugima?

Nisam li ti često pred drugima govorio „slava“ i „hvala“?

Činjenica je da će svatko odgovarati za sebe. Odgovor ćemo doznati na Sudu. No stvarnost je da navještaj ne treba svoditi na osobna iskustva, apsolutizirati ih i željeti da drugi vjeruju u ono što mi vjerujemo i kako mi mislimo da treba biti. Crkva je postojala prije nas, a postojat će i nakon nas. Evanđelje je tako zapravo ne ono što se naviješta, nego odskočna daska osobne slave, probitka i veličanja samoga sebe. 

Uvjerenost u vlastitu pravednost i ispravnost toga što mislim da sam shvatio jedan je od dobrih pokazatelja da ne naviještamo Krista, već sebe. Tvrdoća, kao posljedica oholosti, a ne uvjerenja temeljenog na stijeni Riječi također. Samo – teško je to razlučiti. Puno je lakše i jednostavnije vlastito sebeljublje pripisati „nerazumijevanju drugih“, a ne i svom ponosu.

Da stvar bude gora, ili za neke bolja, svoja ćemo stanja potrkijepiti i riječima nekog sveca, i to – najčešće nekoga tko je bio progonjen i neshvaćen. Uzet ćemo djelićak njegova života, povezati sa cjelinom osobne taštine i onako, nesvjesno i pobožno, biti veći od tog samog sveca. A onda, tek tada, ako se netko ne složi s nama, jer imamo potkrjepu, kadri smo napraviti show program.

I na kraju, potrebno je reći ovo. Svi smo putnici. I svi smo bolesni putnici. Potrebni Krista ne da ga spašavamo i govorimo o tome kako živimo lijepo i pobožno, već da mu priznamo svoje bezakonje, svoje bolesti, rane i tjeskobe, nemire i lutanja. Realnost je takva da smo kadri doživjeti mistično iskustvo i već nakon nepunih par minuta počiniti najteži grijeh. To smo mi. Ljudi potrebni lijeka. Ne dozvolimo da naša osobna kriva primjena tog lijeka drugima bude zapreka. A uz pobožne riječi i lažan život, to itekako može biti.