NOINA ARKA Najnovija istraživanja otkrila su lokaciju, ali i dijelove
Godine 2026. pokrenut je cjelovit geološki i arheološki istraživački projekt na lokalitetu formacije koja se povezuje s Noinom arkom, u okrugu Doğubayazıt, u pokrajini Ağrı u Turskoj. Projekt vodi prof. dr. Cenker Atila s Odsjeka za arheologiju Sveučilišta Sivas Cumhuriyet, a provodi se u suradnji s organizacijom Noah's Ark Scans.
Projekt je dobio službeno odobrenje Republike Turske. Na temelju tog odobrenja na lokalitetu će se, u skladu s odobrenim istraživačkim planom, provesti niz geoloških i arheoloških istraživanja — što predstavlja važnu prekretnicu nakon desetljeća strpljivih i neinvazivnih istraživanja.
Što će projekt obuhvaćati
Pažljivo i sustavno istraživanje koje će se provoditi u skladu s odobrenim istraživačkim planom.
Za nastavak istraživanja potrebna je specijalizirana oprema, terensko osoblje, tehnička analiza i logistička potpora. Financijski doprinosi podupiratelja pomažu u provedbi ovih istraživanja.
Otkriće i povijest lokaliteta
Godine 1959. kapetan İlhan Durupınar otkrio je ovu 157 metara dugu formaciju u obliku broda na fotografijama snimljenima tijekom zračnog izviđanja istočne Turske, u blizini planine Ararat.
Prema zagovornicima te hipoteze, struktura odgovara biblijskom opisu Noine arke iz 6. poglavlja Knjige Postanka. Lokalitet se nalazi u planinskom području Ararata, a povezuje se s navodima iz Postanka 8,4 i Kur'ana 11,44, dok se lokalni naziv „Al-Judi“ prenosio kroz generacije.
Istraživač Ron Wyatt privukao je široku pozornost na lokalitet od kasnih 1970-ih do 1990-ih, provodeći terenska istraživanja tijekom kojih je duljinu formacije procijenio na približno 300 drevnih egipatskih kraljevskih lakata.
Godine 1987. i 1988. dr. John Baumgardner i dr. Salih Bayraktutan proveli su radarska istraživanja lokaliteta i pokušali izvesti četiri bušotine za uzimanje jezgrenih uzoraka. Samo su tri dosegnule znatniju dubinu, no pritom je korištena neodgovarajuća vrsta opreme za jezgreno bušenje, a podaci su izgubljeni zbog vode koja se koristila za hlađenje svrdla.
Zbog ograničenog uzorkovanja velik dio formacije, duge približno 157 metara, ostao je nedovoljno istražen.
Kamenje za stabilizaciju plovila
U selima sjeverozapadno od lokaliteta Durupınar — osobito u području Arzapa — nalazi se niz golemih klesanih kamenova, od kojih su neki viši od tri metra i teški nekoliko tona. Na gornjem dijelu svakoga od njih nalazi se otvor koji je, prema zagovornicima ove teorije, namjerno izrađen.
Istraživači, među kojima je bio i Ron Wyatt, protumačili su ih kao kamenje za stabilizaciju plovila, odnosno teška sidra koja su se u drevnom svijetu mogla vući iza plovila na dugim užadima kako bi ga stabilizirala na nemirnom moru i zadržala pramac okrenut prema valovima.
Ako je takvo tumačenje točno, riječ bi bila o kamenim sidrima koja su nekoć bila pričvršćena za Arku, a potom odvojena i ostavljena u blizini mjesta pristajanja nakon povlačenja vode.
Na mnogima od tih kamenova uklesani su križevi za koje se pretpostavlja da su ih stoljećima poslije dodali armenski kršćani, koji su ih štovali kao relikvije povezane s Potopom.
Skeptici nude drugačija objašnjenja — smatraju da je riječ o armenskim spomen-obilježjima, odnosno hačkarima, ili ponovno iskorištenim poganskim stelama. Njihova točna starost i izvorna namjena i dalje su predmet rasprave.
U svakom slučaju, to kamenje predstavlja jedno od najupečatljivijih obilježja povezanih s lokalitetom Durupınar, a nekoliko primjeraka danas je moguće posjetiti u sklopu vođenih obilazaka.
Geofizička snimanja metodama ERT i GPR, provedena 2014., 2019. i 2021. godine, pokazala su neobične linearne strukture ispod površine i pravokutne kutove unutar formacije.
Analizom GPR snimanja iz 2019., provedenom 2023. godine, navodno su uočeni prolazi i komorama slične strukture koje se protežu cijelom duljinom formacije — obilježja koja se, prema istraživačkom timu, znatno razlikuju od okolne prirodne geologije.
Godine 2024. ispitivanje tla donijelo je, prema istraživačkom timu, zanimljiv nalaz: uzorci prikupljeni unutar formacije sadržavali su gotovo tri puta više organskog materijala nego uzorci uzeti izvan nje.
U kombinaciji s GPR snimkama koje pokazuju geometrijske uzorke na dubini od približno 9 metara, ti rezultati, prema autorima istraživanja, upućuju na dvije mogućnosti: ili je riječ o prirodnom geološkom nabiranju, ili o ostacima drvenog broda koji je propao i bio zatrpan u planinama Ararata (Urartu).
Sadašnja i prethodna istraživanja lokaliteta
Tim organizacije Noah's Ark Scans, u suradnji s turskim znanstvenicima i drugim stručnjacima, provodi dosad najopsežnije geološko i geofizičko istraživanje lokaliteta Durupınar, nakon čega je predviđeno i arheološko istraživanje.
Primjenom jezgrenog bušenja, GPR-a, ERT-a, LiDAR-a, drugih tehnologija geofizičkog istraživanja te kemijskih analiza, tim izrađuje cjelovitu kartu podzemne strukture formacije.
Ovogodišnji znanstveni projekt turske vlade iz 2026. godine predstavlja važnu prekretnicu u istraživanju.
A što je s iskapanjem?
Iskapanja se mogu provesti tek nakon završetka geofizičkih istraživanja i jezgrenog bušenja. Riječ je o sustavnom pristupu pri kojem se prije eventualnog iskapanja, koje bi provodili profesionalni arheolozi, izvode bušotine promjera približno 3 do 6 inča (7,5 do 15 cm) kako bi se utvrdili podzemni slojevi i njihova struktura.
Svaka nova ekspedicija donosi nove podatke, nova pitanja i nove spoznaje.
Izvor: noahsarkscans.com
Prijevod: M.Đ.
