NIZOZEMSKA Prvi slučaj dječje eutanazije

Nizozemska je zabilježila prvi slučaj eutanazije provedene nad djetetom u dobi između jedne i dvanaest godina otkako su 2024. godine stupili na snagu propisi koji dopuštaju takav postupak za maloljetnike s neizlječivim bolestima koje uzrokuju patnju procijenjenu kao nepodnošljivu, bez mogućnosti poboljšanja. Za provedbu postupka potreban je pristanak roditelja te procjena najmanje jednoga neovisnog liječnika.

Povjerenstvo odgovorno za procjenu slučajeva koji se odnose na kraj života novorođenčadi i maloljetnika prošle je godine zaprimilo obavijest o ovom slučaju, a svoju je procjenu nedavno zaključilo. Povjerenstvo je pregledalo dokumentaciju o djetetovu slučaju, saslušalo liječnika koji je vodio liječenje te svoje nalaze dostavilo Državnom odvjetništvu, koje mora utvrditi je li liječnik postupao u skladu s važećim zakonodavstvom.

Ni dob maloljetnika ni bolest od koje je bolovao nisu objavljene.

Ovo je prvi slučaj u Nizozemskoj u kojem je podnesena prijava za eutanaziju djeteta nakon proširenja zakonodavstva o eutanaziji 2024. godine. I prije toga eutanazija se mogla zatražiti za dojenčad mlađu od jedne godine te za djecu stariju od 12 godina.

Vrijedi istaknuti da je Nizozemska bila prva europska zemlja koja je legalizirala eutanaziju, što je učinila 2002. godine. Kada je nizozemska vlada odobrila izmjene zakona o eutanaziji, procjenjivalo se da bi oko petero djece godišnje moglo ispunjavati uvjete za takav postupak, osobito djeca s prirođenim anomalijama ili metaboličkim bolestima.

Nizozemska nije prva zemlja u kojoj je eutanazija provedena nad djetetom. Eutanazija djece legalna je u Belgiji od veljače 2014., kada je belgijski parlament usvojio zakon kojim se takva praksa dopušta za smrtno bolesnu djecu. Prvi put je eutanazija nad maloljetnikom u Belgiji provedena u rujnu 2016. godine.

Bioetička procjena

Proširenje eutanazije na maloljetnike posljedica je „klizavog terena“ koji prati uvođenje zakonodavstva o eutanaziji u zemljama u kojima je ona dopuštena.

Usmrtiti pacijenta, umjesto da mu se tijekom bolesti pruži potrebna skrb i potpora, čin je koji je s bioetičkoga stajališta nedvosmisleno neprihvatljiv. Svaki pokušaj opravdavanja takvoga čina lažnim osjećajem suosjećanja treba odbaciti jer se njime krši najtemeljnije od svih prava – pravo na život.

Nadalje, argument koji zagovornici eutanazije često iznose, prema kojemu se poštuje želja pacijenta koji je zatraži, gubi svu svoju valjanost u slučaju pacijenata koji nisu sposobni dati odgovoran i informiran pristanak.

Eutanazija provedena nad djetetom, psihijatrijskim bolesnikom ili teško depresivnom osobom nije ništa manje ozbiljan čin od eutanazije provedene nad odraslom osobom sposobnom samostalno donositi odluke.

Međutim, slučajevi poput ovoga otkrivaju istinski mračno lice prakse kojom se uklanjaju pacijenti kojima bi trebalo pružiti skrb i potporu. U ovom slučaju nema pristanka, nema sposobnosti procjene posljedica nametnutoga postupka niti mogućnosti da se njegovi učinci naknadno isprave. Smrt koja nastupi nakon takvoga postupka uklanja svaku mogućnost naknadnog ispravljanja učinjene nepravde.

Osim toga, pitanje eutanazije djece ističe golemu odgovornost različitih sudionika uključenih u taj proces: političara koji donose zakone, liječnika koji preporučuju ili propisuju eutanaziju, sudaca koji je odobravaju i roditelja koji je zatraže, a da se ne spominju zdravstveni djelatnici koji je provode.

Izvor: zenit.org

Prijevod: M. Đ.