Kako se oduprijeti narcisoidnoj osobi?

Žrtve narcisa svjedoče o konstantnom provociranju, raznim lukavštinama, ismijavanju, ponižavanju, prijeziru, ekstremnim izljevima bijesa, neprestane kritike, omalovažavanju što dovodi do izazivanja tjeskobe, straha, panike, depresije, zatvaranja u sebe, pa čak i samo-povrjeđivanju, npr. rezanjem kože, tijela. Neke od žrtava traže utjehu u prekomjernom izjedanju, neke sebe kažnjavaju izgladnjivanjem… Njihov se trud (ili, npr., odgoj djece) ne poštuje, rad ne cijeni, njihova je osoba i osobnost pod neprestanim osudom. Ta se osuda koju put iskazuje riječju (psovkom), koji put upornom i ljutom šutnjom. Ništa njezino ne valja, nitko njezin nije dovoljno dobar i ništa glede nje nije u redu. Sve se to, ponavljam, često dvostruko snažno proživljava jer okolinu o zlostavljaču vidi sasvim suprotno, a nerijetko je od rodbine, kolega ili prijatelja, susjeda, hvaljen, čašćen, slavljen zbog svojih kvaliteta, zbog javnog dobra koje čini, zbog talentiranosti i karijere, raznovrsnih uspjeha…

Vrlo je teško doprijeti do rješenja bolnih situacija, pogotovo kad je riječ o obiteljskom okruženju, gdje se žrtva i zlostavljač silom prilika dnevno susreću, odnosno kad žive zajedno. Više sam puta čuo i o tome kako su se i djeca priklonila narcisu ne imajući osjećaj za majku/oca. Upravo je to srž problema. Narcis od ponašanje smatra takvu vrstu ranjenosti da je počesto lakše i ugodnije pobjeći od patnje zlostavljanja praveći se da je nema, odnosno prešućujući u svojoj nemoći da se tomu odupre, narativ zlostavljača i svih onih koji ga takvim ne vide i ne poznaju.

Žrtve nisu odmah postale žrtve. Riječ je najčešće o procesu, godinama izgrađivanja laži, poništavajući osobu konstrukcija, o duljem vremenskom periodu delikatne obmane, brisanja nekih neizbrisivih granica, a žrtva se kroz sve to vrijeme može pitati je li ona zaista u pravu. Nju će i najbliži (muž, žena) ušutkavati, neće je shvaćati ozbiljno… prigovarat će joj da ima previsoke standarde prema drugima… Toliko je nevjerojatan ovaj poremećaj, ova bolest, koja iznutra izjeda narcisa koji se ne može pomoći! Dolazi do toga, primjera radi, da zlostavljač otvoreno vrijeđa i ponižava žrtvu, a tog trenutka ondje prisutno društvo, iako jasno može vidjeti tko je što i tko govori i čini, ne želi još bolje, ne može reagirati u obranu žrtve te se riječju i stavom podlaže zlostavljaču i s njime dodatno optužuje ili izruguje žrtvu.

Ne znam to dokraja protumačiti. Možda se boje da i sami ne postanu cilj sprdnje, vrijeđanja? Možda se boje izgubiti naklonost ili neki drugi benefit iz druženja s zlostavljačem? Možda su sami žrtve pa se u nemoći da si to priznaju poistovjećuju s napasnikom, umjesto sa žrtvom, jer se tako stvara osjećaj „bolje ću proći“? Ne znam! Nisam psiholog. No znam ja kao duhovni otac – svećenik je duhovni otac – otac!… imam obvezu pomoći svojoj „djeci“ i o ovomu nešto reći, nešto učiniti za žrtvu, u nečemu ublažiti posljedice ove silne patnje, koliko mogu i znam...

Ovo je izvadak iz knjige „S Isusom kroz patnju“ autora p. Marka Glogovića u izdanju „Naklade Crisinus“, a čije prenošenje vrijedi isključivo za portal „Muževni budite“.