SV. FRANJO ASIŠKI Njegovih 7 lekcija za nas danas
Godine 1224., dok je molio na gori La Verni, primio je stigme, Kristove rane – znak mističnog sjedinjenja s Kristom. Dvije godine poslije umro je pjevajući Psalam 142: „Izvedi iz tamnice dušu moju da zahvaljujem imenu tvojemu.” (Reluctant Saint, str. 248.) Njegov je život bio kratak, ali je ostavio zadivljujuću baštinu.
Lekcija 1 – Poniznost: prihvaćanje siromaštva duha
U središtu Franjine duhovnosti bila je poniznost – ne poniženje, nego radosna ovisnost o Bogu. Nazivao se „Božjim luđakom”. Oholost je smatrao velikom zaprekom koja čovjeka odvaja od milosti. Njegovo dramatično odricanje pred biskupom i danas ostaje jednim od najčišćih povijesnih simbola nenavezanosti na materijalno. Gol na gradskom trgu, nije položio samo svoju odjeću, nego i vlastiti ego.
„Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko.” – (Mt 5,3)
Katekizam (2546) podsjeća da ponizni „priznaju svoju ovisnost o Bogu”. Franjo je tu istinu živio. Nije posjedovao ništa, pouzdavao se u Božju providnost i pronalazio radost u malenosti. Spoto ističe da „nije želio nikakve zidove između sebe i Boga, pa ni utjehu koju pruža posjedovanje”.
Za nas poniznost počinje iskrenošću – priznanjem da je sve što imamo dar. Istinska katolička duhovnost počinje kada prestanemo pokušavati upravljati milošću i počnemo je primati. Sjećam se kako sam na jednom vjeronaučnom susretu o glavnim grijesima čuo da je oholost najteži od njih i vrata prema životu udaljenom od Boga. Tada su nas također učili da je poniznost njezina suprotnost i lijek protiv nje.
Razmišljanje: U kojem te području života Bog poziva da pojednostavniš svoj život i prepustiš se njegovoj providnosti kako bi te mogao uzdignuti?
Lekcija 2 – Prepoznavanje Boga u svemu stvorenome
Franjina ljubav prema stvorenome proizlazila je iz njegove ljubavi prema Stvoritelju. Sunce je nazivao svojim bratom, mjesec svojom sestrom, a čak i smrt „Sestrom Smrću”. U svojoj Pjesmi stvorova pjevao je:
„Hvaljen budi, Gospodine moj, po svim svojim stvorenjima.”
Za Franju je stvoreni svijet bio ikona – prozor prema božanskoj ljepoti. Njegovo propovijedanje pticama i dobrota prema životinjama nisu bili tek romantični izrazi osjećaja, nego činovi poštovanja prema stvorenome. Kako Drugi vatikanski sabor u konstituciji Gaudium et spes 36 uči: „Sve stvari postoje po stvaralačkoj Riječi Božjoj.” Franjo je tu istinu živio.
Papa Franjo u enciklici Laudato si' ponavlja istu viziju pozivajući nas na „ekološko obraćenje” – na obnovljenu svijest da je briga za stvoreni svijet čin štovanja Boga. Kada zastanemo kako bismo zahvalili Bogu za izlazak sunca, pjev ptice ili miris kiše, pridružujemo se himnu hvale svetoga Franje.
Moja supruga i ja imali smo milost prije mnogo godina putovati u Assisi u Italiji. Grad se nalazi na brežuljku iznad jedne od najljepših dolina. Bilo je lako razumjeti zašto je Franjo zavolio prirodu kao odraz Božje ljubavi.
Razmišljanje: Pokušaj ovaj tjedan započeti jutarnju molitvu na otvorenom. Dopusti stvorenome svijetu da propovijeda tvome srcu. Ako ujutro hodaš radi tjelovježbe, pokušaj neke dane ne slušati glazbu, nego dopusti pjevu ptica da ti podigne duh i potakne te na zahvalnost.
Lekcija 3 – Ljubav prema siromašnima i bolesnima
Prekretnica u Franjinu životu dogodila se kada je zagrlio gubavca. Spoto u knjizi Reluctant Saint pripovijeda: „Sjahao je, poljubio čovjekovu ruku i osjetio neizrecivu slatkoću u duši.” Ono što mu je nekoć bilo odbojno postalo je put prema milosti.
Evanđelje je za Franju postalo stvarnost u siromašnima. U njima je vidio Kristovo patničko lice:
„Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste.” – (Mt 25,40)
Katekizam (2448) kaže: „Ljubav Crkve prema siromašnima dio je njezine stalne predaje.” Ljubav prema siromašnima, bolesnima i najmanjima među nama bila je jedna od najčešćih Isusovih pouka, riječima i primjerom. Franjo je tu predaju živio: prosio je za gladne, brinuo se o gubavcima i siromaštvo nazivao svojom zaručnicom.
U našem vremenu obilja i udobnosti često pomažemo siromašnima izdaleka. Franjo nas poziva da im se približimo. To možda znači posjetiti dom za starije i nemoćne, podijeliti s nekim obrok ili saslušati osobu koja ima osjećaj da je nitko ne primjećuje.
Razmišljanje: Koga ti je teško voljeti? Upravo ondje Bog često čeka da ga susretneš.
Lekcija 4 – Radost u jednostavnosti
Franjo je bio čovjek svete radosti. Plesao je kroz polja, pjevao kada je bio gladan i šalio se sa svojom braćom. Jednom im je rekao: „Đavao je najzadovoljniji kada uspije sluzi Božjemu oduzeti radost Duha.” Za Franju je radost bila poput oklopa.
To me podsjeća na papu Franju i jednu od mojih najdražih svetica, svetu Tereziju Avilsku, koji su također bili radosni i poticali druge da izražavaju radost. Spoto opisuje kako su Franjo i brat Leon hodali po ledenoj kiši i radovali se čak i kada ih nitko nije želio primiti. „To”, rekao je Franjo, „jest savršena radost – kada nas ništa izvan Boga ne može zadovoljiti.” Znao je da zadovoljstvo ne proizlazi iz toga da mnogo posjedujemo, nego iz toga da nam je malo potrebno.
U potrošačkom društvu jednostavnost se može činiti kao gubitak. Ali kako pokazuje Franjo, ona je put prema slobodi. Kada rasteretimo svoje srce i dom od suvišnih stvari, stvaramo prostor za milost. Bog nam se pokušava približiti svakoga trenutka, ali oko nas i u našim mislima događa se previše toga.
Praktičan korak: Svakoga mjeseca daruj nekome dio svojih stvari i zahvali Bogu za ono što ti je ostalo.
Lekcija 5 – Spremnost na trpljenje za Krista
Godine 1224. na gori La Verni Franjo je primio stigme, rane Raspetoga – prve zabilježene stigme u povijesti Crkve. Spoto piše: „Njegova agonija nije bila predstava, nego prisnost.” Čeznuo je sudjelovati u Kristovu trpljenju, ne iz puke pobožnosti, nego iz čiste ljubavi.
„Radujte se što ste dionici u Kristovim patnjama, da se i o objavljenju njegove slave mognete radovati i klicati.” – (1 Pt 4,13)
Franjo je na trpljenje gledao kao na vrata prema Božjem suosjećanju. Kada bi ga pogodila bolest ili odbacivanje, molio bi: „Utoliko ću te više ljubiti, Gospodine.” U svakoj je boli vidio poziv na dublje pouzdanje. I mi možemo svoje trpljenje sjediniti s Kristovim. Možda nikada nećemo nositi stigme, ali svatko od nas nosi skrivene rane. Kada ih sjedinimo s Kristovim križem, trpljenje može postati otkupiteljsko – za nas i za druge.
Razmišljanje: U svojoj molitvi imenuj jednu sadašnju teškoću i svjesno je predaj u Isusove ruke. Svoja trpljenja možeš prikazati za obraćenje grešnika.
Lekcija 6 – Bratstvo i mir
Franjin omiljeni pozdrav bio je jednostavan: „Gospodin ti dao mir.” To nije bila samo izreka, nego poslanje. Donosio je mir među zavađenu braću, pa čak i među neprijatelje. Tijekom križarskih ratova prešao je preko bojišnice kako bi susreo egipatskog sultana al-Kamila, ne s mačem, nego s poniznošću. Razgovarali su danima. Iako Franjo nije obratio sultana na kršćanstvo, otišao je iz susreta s prijateljstvom – dokazom da mir može razoružati neprijateljstvo.
„Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati.” – (Mt 5,9)
Franjo je živio to blaženstvo. Vjerovao je da istinski mir počinje u nama – pomirenjem s Bogom, a zatim i s drugima. U svojim Opomenama 27 napisao je: „Blago mirotvorcu koji sve podnosi iz ljubavi prema Kristu.” Slijediti njegov primjer danas znači brzo oprostiti, pažljivo slušati i govoriti ljubazno u svijetu podijeljenom sukobima. U Sjedinjenim Državama živimo u vrlo polariziranom društvu i poziv na mir danas je važniji nego ikada.
Razmišljanje: Danas upitaj Boga: „Gdje mogu donijeti mir – u svojoj obitelji, župi, zajednici ili vlastitom srcu?” Zatim nešto konkretno učini.
Lekcija 7 – Život u neprestanoj molitvi i zajedništvu s Bogom
Franjino aktivno djelovanje proizlazilo je iz kontemplativnog srca. Provodio je noći u špiljama, moleći, posteći i plačući za duše. Kada su ga braća pitala kako moliti, jednostavno je odgovorio: „Govori Bogu kao prijatelju.” Za Franju molitva nije bila dužnost, nego radost – neprestani razgovor s Bogom kojega je ljubio. Često se povlačio na „mjesta samoće”, primjećuje Spoto, gdje je „i sama tišina postajala himnom”.
„Molite bez prestanka.” – (1 Sol 5,17)
Franjo je tu zapovijed živio doslovno. Bilo da je hodao, radio ili odmarao, njegovo je srce ostajalo okrenuto prema nebu. Katekizam (2565) kaže: „U Novom savezu molitva je živi odnos djece Božje s njihovim Ocem.” To je bila Franjina tajna: ostajao je u odnosu s Bogom. Njegova radost, mir i hrabrost proizlazili su iz molitve.
Izvor: walkinghumblywithgod.com
Prijevod: M. Đ.
