JEDNA I JEDINA Prava odlika muškarca

Uloga zaštitnika nije samo najizrazitije muška dužnost; ona je i muški imperativ koji omogućuje sve ostale uloge — kao i sve više vrline.

Muškarac ne može biti hranitelj obitelji ni imati djecu ako su on i njegovi bližnji napadnuti, zarobljeni i/ili podčinjeni neprijatelju. U vremenima rata i krize te se druge uloge stavljaju na čekanje — jedino što je važno jest njegova sposobnost da bude zaštitnik. Prisjetimo se naše posljednje velike svjetske krize: tijekom Drugoga svjetskog rata muškarci su odlazili služiti kao zaštitnici, žene su preuzimale ulogu hraniteljica koja je ostala upražnjena, a rađanje djece bilo je stavljeno na čekanje do poslijeratnog baby booma.

Možda vjeruješ da pravi muškarac njeguje svoj um, bavi se kreativnim radom, otvoreno izražava svoje osjećaje, s veseljem se igra čaja sa svojom kćeri ili voli Isusa. Ali ništa od toga — ni filozofiranje, ni štovanje Boga, ni čitanje, ni roditeljstvo — nije moguće... ako si ti ili tvoji najmiliji mrtvi.

Stoga smatram da se s pravom može tvrditi kako je sama srž tradicionalne muškosti uloga zaštitnika te da je svaka osobina koja se najizrazitije smatra muškom povezana s tom ulogom. Ona je temelj i za „biti dobar u tome da budeš muškarac” i za „biti dobar čovjek”.

Kada imamo onu reakciju „nije muževno... jest muževno”, najprije reagira naš stariji, primitivniji dio mozga, a zatim, nakon nekoliko trenutaka, uključuje se naš moderni um i ponovno procjenjuje situaciju. Naš primitivni mozak na muškarca reagira onako kako je reagirao tisućama godina — procjenjujući bismo li željeli imati toga muškarca uz sebe kada bismo zajedno čuvali obrambeni položaj. Zatim se uključuje naš moderni um i podsjeća nas da više nismo okruženi opasnostima te da muškarac pokraj nas ne mora biti snažan i hrabar — sasvim je dovoljno da bude dobar čovjek, pošten, ljubazan i opušten.

Isto tako, kada muškarac učini nešto što bi se povijesno smatralo omalovažavanjem njegove muževnosti, iskonski ženski instinkt počinje se pitati koliko je on sposoban biti zaštitnik — bi li se slomio pred stvarnom opasnošću? No dio njezina mozga koji obrađuje suvremene društvene norme pokušat će potisnuti tu instinktivnu tjeskobu: „To je glupo. On ne mora biti moj zaštitnik. Važnije je da je osjećajan.”

To mentalno povlačenje na dvije strane pogađa samu srž današnje „krize muževnosti”. Trebamo li se pokušati u potpunosti riješiti tog početnog, visceralnog suda o muškarcima jer su taktičke vrline danas uglavnom izgubile svoju važnost, a taj drevni kriterij muževnosti izostavlja previše muškaraca? Trebamo li muževnost učiniti uključivijom kako nitko ne bi bio isključen niti se osjećao loše zbog svojih nedostataka? Šteti li psihi mladih muškaraca to što ih i dalje potičemo da „budu muškarci” i „budu čvrsti”? Bi li bili sretniji kada od njih ne bismo očekivali čvrstinu i kada bi im bilo dopušteno biti osjetljiviji i u svakom trenutku otvoreno izražavati svoje osjećaje? Ako je ratnički način duboko ukorijenjen u muškoj psihi, možda čak i u njihovu DNK-u, što onda postaje s muževnošću u vremenu kada taj potencijal i sklonost više nemaju pravi izlaz? Ako ga zanemarimo i osudimo, hoće li nestati? Mogu li muškarci biti zadovoljni time da samo sudjeluju u apstraktnim oblicima borbe i natjecanja — i da ih promatraju? Što se događa s ratničkim načinom kada više nema ratova koje treba voditi?

Dovoljno je reći da je naša suvremena kultura duboko podijeljena kada je riječ o odgovorima na ta pitanja. Istraživanju podrijetla tog sukoba posvetit ćemo se sljedeći put.

Izvor: artofmanliness.com

Prijevod: M. Đ.